Dok se priroda nije naljutila na nas, lijepo je bilo živjeti u ovim našim krajevima. Svaka tri mjeseca zaogrtalo nas drugo godišnje doba. Sve jedno ljepše od drugog. Odmah poslije snijega, rastrčali bi se ljudi po njivama, odmorni i željni posla i sunca. Žene bi sa svih strana izvlačile svoje lanjsko cvijeće (blijedo i slabo), da što prije ojača i „krene“ na suncu. U ljeto, kad se umor već naslagao u ljude, pripravi im priroda debeloga hlada. Kad bi se dobro odmorili, opalo bi lišće sa grana, ljudi još malo poskočili da poberu i pospreme sve što je te godine rodilo, a nova zima je već spremala odmor. Iza zime opet sve ispočetka. A Čovjek u sve to bio “uštiman“ k'o sat. Mogao, vala, živjeti na žmireć.

Sve tako i ja. Kupus već kisi. Muškatli su u hodniku, drva u šupi, a ruke traže vunu. Lijepo je preplitati tople očice dok u peći pucketa.

Ovaj sam prsluk isplela davno, davno. Godinama bio samo crven. I to mu bilo dosta. Bilo i meni. No, za poštenje dosta. Znao On da ja crveno više ne nosim, ali i da mu kod nikog ne bi bilo k'o kod mene pa pristao na „prekvalifikaciju“. A šta?! Sa ovom veselom, toplom i mekanom (vunenom) rascvjetanom granom sad živi kod mojih narodnih nošnji i bome, sve i jedna se u njega zagledale.

Slično bilo i sa ovom majicom. Sirota! Cijelu mladost provela u provinciji. Onda sam joj napravila ovo cvijeće na lijevom ramenu i svakom rukavu. Sad živi u Zagrebu i priča se da joj je dobro i da velike uspjehe postiže. A i da ne skidaju poglede sa nje. E pa, baš mi drago.