Kad je ovaj mali grad već dobrano počeo hrđati od krize, Gradonačelniku sine spasonosna ideja.

-Znam, povika On i malo zategne i malo popravi čvor svoje svilene kravate.

Posadit ćemo maćuhice. Po cijelom gradu.

- To ćemo u proljeće, ispravi ga Tajnica, koja se kao žensko više razumjela u cvijeće.

U jesen nek budu kadifice, predloži Ona.

-Može!, složi se Gradonačelnik.

-Može!, složi se i Dogradonačelnik.

I napraviše tako.

Odmah zaposliše desetak ljudi pa i građani ovo pozdraviše sa odobravanjem.

- Ljudi, deset je to plaća.

U deset familija, reče Jedan.

-Bome, danas oni, sutra možda mi, s nadom će Drugi.

- I ti imaš pravo, poprihvati Treći.

Ima još cvijeća.

Bit će posla i za nas druge. Samo treba biti strpljiv.

- Ma da! Nije ni našem Gradonačelniku lako, zaključi Četvrti.

I tako, onih Deset odmah počeli saditi maćuhice po gradu.

Što j' reć', reć', gradske ruševine stvarno izgledale veselije. Sa šarenim maćuhicama oko sebe.

Maćuhice lijepo uspijevale.

Onih Deset ih plijevilo, zalijevalo i okopavalo.

- Stižu pohvale iz svih okolnih gradova, reče Gradonačelnik i opet malo zategne čvor na svojoj svilenoj kravati.

Da bude ljepši.

I on. I svilena kravata.

-Ma je l' vi vidite da oni ne mrdaju dalje od maćuhica i kadifa?, počeli negodovati ljudi u tom rascvjetanom gradu zarđalom krizom.

-Pa da! A je l' vi vidite da samo tih Deset radi ?

- Vidimo, vidimo.

Kao da nama ostalima ne treba plaća.

Kao da naša djeca ne trebaju ići u školu.

-Ljudi, treba te maćuhice počupati, poviče Netko.

Bolje da te novce ulože u kakvu javnu kuhinju. Da se bar najedemo.

- Ma čekajte!, poviče Netko Drugi.

Nisu maćuhice krive što mi nemamo posla, a svi ostali odmah uzvratiše da je on slabić i kukavica.

I da se boji Gradonačelnika.

Ili da mu je u rodu.

Bilo to tako i desetak godina.

Maćuhice cvale. Ruševine se runile. Onih Deset primalo plaću. Gradonačelnik popravljao kravatu.

Sad kriza došla i do maćuhica.

Više se i ne vide od trave.