Ovo je bila, bar je na njoj tako pisalo, bočica za ulje. I imala onaj plastični nastavak da se ulje ne razlijeva po njoj. Ma gdje ćeš u Slavoniji, kraj tolike rakije, biti bočica za ulje? Pa je tako postala bočica za rakiju. Lijepa, oslikana i vesela.

Negdje na završetku moje osnovne škole, kad se u svima nama kovitlala sreća što je ovoj kraj i zebnja od neke druge, koju tek treba upisati, zađe među nas profesor nekog sporednog predmeta. Najprije petnaestak minuta samo šetao razredom. Vidno zabrinut. A onda veli, sad će on nama reći tko će uspjeti u životu, a tko neće. Bio je tajac. Samo su njegove riječi odzvanjale razredom, dok je išao od jednog do drugog učenika. - Ti hoćeš. I ti hoćeš. Ali ti, bogami, nećeš, govorio je profesor.

Odavno ga više nema. Živi samo ova ružna uspomena na njega.

Srećom, nitko od nas ne može zaviriti u svoje Sutra. Tako svako Sutra čovjeku poklanja nadu da će baš ono biti bolje od Danas.

Naravno, nije pogodio ni onaj profesor. Gdje bi? Kako bi? Svatko je od nas iz tog razreda imao svoj put.

Eto, tako je i sa ovom mojom bočicom. I sa ovim tanjurićem do nje. Trebao je biti zauvijek prekriven nekom lijepo oslikanom papirnatom salvetom. Pa da više nikada ništa ne čuje i ne vidi.

Najprije sam crnim flomasterom napravila crtež. Potom sam po linijama crteža silikonskim pištoljem napravila konture. (Daju lijepe izbočine, uz cvijet čine kompoziciju, kao zelenilo u pravom cvjetnom aranžmanu i sprečavaju razlijevanje boje). I na kraju obojila bojom za metal (jer mi je ona za staklo previše prozirna).

No, ovo dvoje nisu ni sanjali da će živjeti u jednom regalu. Pa eto, nikad se ne zna. I dobro je da je tako.