Najdraži moji prijatelji!

Svi koliko vas ima.

Hvala vam svima što ste nas tješili. Pisali. Razumjeli. Što ste molili za nas. Sve je to bila po jedna pružena ruka, koja me je pridizala iz ponora tuge u koju sam upala nakon smrti moga muža. Hvala dragom Bogu, kojem sam se molila i ja i vi da meni i mojoj djeci pomogne preživjeti toliku tugu.

Danas je jedan običan dan. Radni. Ni obljetnica. Ni blagdan. A možda i nije posve običan?!? Danas osjetim mir u duši. I tlo pod nogama. Prvi put iza svih ovih uplakanih i pretužnih dana.

Zahvaljujem za taj mir dragom Bogu i svima vama.

Pokušat ću se opet smijati. Zbog moje djece. Da opet vole doći u roditeljsku kuću. Zbog mene. Ali i svih vas. Hvala.