Živio jednom jedan Grad. I u njemu njegovi Ljudi.

Bili su složni i bili su vrijedni. U jesen bi orali, u proljeće sijali, u ljeto bi žnjeli, a gradske su žitnice uvijek bile pune.

Onda jednog dana dođe proglas Vladara, sve do njihovog malog, žitnim poljima omeđenog, Grada. "Kovnicu novca smjesta treba preseliti u neko Veće Mjesto".

Podigoše se Ljudi na noge, nesretni i razočarani. 'Pa ako nam uzmete Kovnicu novca, propast ćemo!', vikali su. 'Za koga da sadimo, za koga da žanjemo, ako nam uzmete ono što nas drži na životu?' Ali nitko ih nije slušao.

'Ne brinite se, Ljudi', povikao jednom netko iz mnoštva.

'Tko si ti?', odgovoriše Ljudi u jedan glas.

'Ja sam Strpljenje. I kažem vam, Ljudi, ne isplati vam se vikati, moliti, objašnjavati... Napravit ćemo ono što smo uvijek i radili - bit ćemo složni, zasukati rukave i ovaj naš mali Grad će opet zasjati. Nećemo se buniti, nećemo štrajkati. Radit ćemo, za nas, za našu djecu, za našeg Vladara. I radit ćemo pošteno. Pa prepoznat će On to, nagradit će nas. Možda nam je danas uzeo Kovnicu, ali vidjet ćete, već će nam sutra dati nešto drugo. Pa i mi smo njegovi, jednako kao što je njegovo i ono Veće Mjesto.'

I složiše se Ljudi. Sigurno Vladar ima plan s njima, pa neće ih pustiti da propadnu. Jer, i oni su njegovi.

I tako su zasukali rukave i nastavili s radom.

U jesen bi orali, u proljeće sijali, u ljeto bi žnjeli. No, žitnice više nikad nisu uspjeli onako napuniti.

A onda, jednog dana, u Grad dođe Rat. Razruši sve, uništi sve. Odnese i ono malo što je u žitnicama našao.

Ljudi se branili. I obranili. I reče im Strpljenje, 'Dobro ste to napravili, dobro ste se obranili. I vidjet ćete, neće vam Vladar nikada zaboraviti. Jer, Rat je prvo došao kod vas. Pazit će na vas, neće više nikome dati da vas uništi. Ali, nemojte se sad nešto buniti, radite tu, popravite svoje žitnice i čekajte bolje dane.'

I složiše se Ljudi. I opet su zasukali rukave i krenuli raditi.

U jesen bi orali, u proljeće sijali, u ljeto bi žnjeli. Jedino, već dugo nije bilo mjesta za sve Ljude. Od oranica malo žita, a puno gladnih ljudi. Rijetki su bili ti koji su imali prilike zasukati rukave u svom Gradu. I tako su mnogi od njih, trbuhom za kruhom, pošli u Veće Mjesto. Opustio je Grad. Ispraznile se mnoge kuće, mnogi lokali.

I onda, jednog dana, dođe proglas od Vladara. Poveselili se Ljudi, 'Sjetio nas se, sjetio nas se! Vidiš, otvorit će tvornicu u našem Gradu, zaposlit ćemo svoju djecu tu. Neće više roditelji biti daleko od svoje djece, neće više naše žitnice biti prazne!'

Kad su se Ljudi stišali, Glasnik otvori proglas i poče čitati 'Općinski sud i bolnicu smjesta treba preseliti u neko Veće Mjesto.'

U Gradu nasta tajac. Svi su gledali u Glasnika koji je spremao proglas u svoju torbu. Zar je stvarno to pisalo? Da nije možda krivo pročitao?

I u tom trenutku, iz mase se pojavi Strpljenje. Poveselili se Ljudi Strpljenju, ono je uvijek tako optimistično i puno nade, ono će im reći neka se uhvate posla jer misli Vladar njihov i na njih, a ne samo na Veće Mjesto. Jer i oni su njegovi, a ne samo ono Veće Mjesto.

Reći će im neka oru, siju, žanju, reći će im da će zajedno i u slozi opet napuniti žitnice.

'Ljudi,' reče Strpljenje. 'Ja sam kriv što je ovaj Grad propao. Kad su vam uzeli Kovnicu novca, rekao sam vam neka se ne bunite. Rekao sam vam - samo radite i platit će vam se. Onda kad vas je Rat opustošio. Opet sam vam rekao da se ne bunite, jer, kako bi vas zaboravili kad je kod vas prvih došao. Stvarno sam mislio da će na vas posebno paziti, da ne nastradate opet kako ste nastradali tih godina. I tad sam vam rekao, samo radite i punite žitnice svojim radom. Budite pošteni i vrijedni, vaš Vladar to cijeni. A sad, Ljudi dragi, opet je došao proglas. Uzimaju vam sud i bolnicu. I znam što očekujete da vam kažem - nemojte se buniti, zasučite rukave i radite, vaš Vladar to cijeni. Ali, neću vam to reći. Neću vam lagati. Slušajte me dobro, Ljudi - spakirajte svoje kovčege, uzmite svoje putovnice i idite. Idite u neko Veće Mjesto. Neko Mjesto gdje će se vaša Djeca moći zaposliti kad jednom završe fakultet. Neko Mjesto u kojem će se cijeniti vaše poštenje i vaš rad. Neko Mjesto u kojem lokali nisu prazni, a Ljudi nisu siromašni.

Prevolim ja, Ljudi, ovaj naš Grad, ali ja sam ga svojim strpljenjem uništio.'

Mala Ladica