Živio na svijetu neki umišljeni čovjek. U toj umišljenosti bio potpuno uvjeren da je višlji od drugih. I bolji i pametniji od drugih. Gdje god bili drugi ljudi, ovaj ne htjedne doći jer je veći i bolji od njih, pa ode na drugo mjesto i tamo bude sam. Otamo gdje su bili drugi, sve orilo od smijeha. Šalili se ljudi jedan sa drugim. A Umišljeni samo šutio. Pa da! Tko se može sam sa sobom smijati?! Tako Umišljeni stalno bio sam, pazeći da mu tkogod ne dosegne pamet i ostale njegove nebrojene kvalitete. Drugi ljudi ga s vremenom prestali i prizivati k sebi. A, 'oćeš 'ćeš, nećeš nećeš.

I,.....uvijek to bilo tako do jednom. A onda, jednog dana, izlije se nebo i nasta silna poplava, baš tamo gdje stanovao Umišljeni. Ne časeći časa, požuriše drugi ljudi da ga spase. Krenuše nekom barkom. - Ne mogu ja u to ući, reče Umišljeni i odbi ući u barku. - Pa, čovječe, kako ne možeš? Ako smo ušli mi, kako ne bi mogao ući i ti?! - Ne mogu. Ja sam puno veći od vas! - Ma nisi!, povikaše ljudi iz barke! Samo ti se čini da si veći! Samo si si umislio da si veći, vikali ljudi na sav glas dok se voda pela uz Umišljenog. -'Ajde, čovječe, utopit ćeš se! Popela se voda već Umišljenom do ramena, pa do brade, pa preko brade. Pa do nosa, pa preko nosa.

I,....utopio se Umišljeni. A mogao je ući u barku. Nije bio veći od drugih. To je on samo umislio da je veći. -Šteta! Šteta čovjeka!, govorili sažalno ovi iz barke. A nije bio veći. Stao bi u barku. Kako ne bi. Pa bio je jednak kao i mi ostali. (I tako se čovjek utopi zbog svoje umišljenosti.)