Mili moj!

Jesi li vidio što rade od našeg seoskog imanja?

Čim odem, nešto navezu.

Čim me nema, nešto sruše. Nešto uzmu.

Čas jedan, čas drugi susjed.

Ona dvojica pjegavih. Što su se igrali sa našim sinom.

I svako jutro s njim jeli grisić. I svako podne s njim ručali. Jer kod njih nitko nije bio kod kuće. Pa nije bilo ni ručka.

Sad ruše stabla uz obalu naše rijeke. Pa ih izvlače preko moje tuge. I moje duše.

U subotu poorali.

Onaj od preko puta orao ovome niže nas.

Bilo mi žao. I plakala sam.

Ne zbog te zemlje.

Već što Te nema.

A na svijetu su ostali ovakvi koji otimaju.

Danas brazdu.

Sutra dvije.

I misle da na nebu osim sunca još samo oblaci postoje.

Ne vide oči Onoga koji sve vidi.

Ne treba mi zemlja. Ni kuća.

Ni stabla u obali naše rijeke.

Samo se bojim da ne sruše orah ispod kojeg smo se ljubili u sumrak.

Jer onda ću od tuge umrijeti.

I doći k Tebi.

Ova dvojica, onaj od preko puta i ovaj niže nas, misle jadni, da se imetak tako stječe.

Tamo preori; ovamo sruši.

Tamo otmi; ovamo zataji.

A jedne oči sve sa neba gledaju.

No, ako će uz to malo zemlje koju otimaju od nas prestati svađe koje svakodnevno ore iz njihovih kuća, neka im je blagoslovno.

Ja imam Tvoje oči na oblaku.

I samo njih trebam.

Volim Te.