Bok, Tajo!

Jesi vidio da sam prije par dana skinula crninu? Jesam li te izdala time?

Znaš...strašno sam plakala kad sam se prvi put vidjela u majici druge boje...Majici koju nikada neću zaboraviti - končana bijela sa narandžastim prugama. Mamina. Jer iz Zagreba nisam ponijela ništa što nije crno. Mislila sam da je to boja u kojoj ću provesti ostatak života...

Osjećala sam se sigurno u toj crnini. Kao da na zemlji čuvam dio tebe; kao da ti ne dam stvarno otići; kao da te baš moja crna majica čuva u meni.

Osjećala sam da ti tako iskazujem poštovanje. Za život koji si mi dao i za sve što si me tokom života naučio.

Osjećala sam se povezanom s tobom dok sam u crnom. Kao da smo negdje na pola puta, negdje između svijeta živih i svijeta mrtvih. Pijemo kavu s toplim mlijekom i jednim šećerom i pričamo o glazbi.

A onda...par dana iza Tvog rođendana, mene je tuga počela gušiti... Sve mi se nakupilo. Ti si premlad da umreš, a ja sam premlada da te izgubim. Taj dan ni Perseni nisu pomogli. I onda si mi poslao Ivana, divnog čovjeka kojeg si mi dao za brata, da me utješi, da mi kaže ono što si mi ti vjerojatno htio reći svo ovo vrijeme.

Kroz njega si mi rekao da moja crna odjeća nije to što tebe čuva u meni. Rekao si mi i da ona nije najbolji ni tebi najdraži način da ti iskazujem poštovanje. I rekao si da veza između mene i tebe, između svijeta živih i svijeta mrtvih, nije u njoj.

I shvatila sam sad, shvatila sam kako ću te zadržati u sebi zauvijek! Ne crnom robom i ne Persenima. Pridići ću se, obrisati suze i pokušati živjeti bez Tebe, ali s Tobom!

Znaš, Tata, svi kažu da smo nas dvoje isti!

Znaš li da je tvoja omiljena pjesma sada moja omiljena pjesma? Znaš li da sam uzela tvoju najdražu šalicu "sa srčekima" i da je to sad moja najdraža šalica "sa srčekima"? Znaš li da sam uokvirila tvoju posvetu na kojoj si mi napisao da me "vječno voliš"? Znaš li da te čuvam u sebi zauvijek, i da svima pričam kako si divan i neponovljiv čovjek!

I znaš li da ću danas biti ti? Bit ću domaćin kakav si ti bio, u odijelu kojeg si ti nosio i s osmjehom s kakvim si ti dočekivao. I tu smo isti, Tajo - kad nam je najteže, kad smo najranjiviji, mi utjehu tražimo u prijateljima. Divnim ljudima koji znaju i bez da im kažeš, koji razumiju i bez da im objasniš.

Hvala ti, Tata, što sam kao ti!!!