Sve prevelike ljubavi na kraju završe u suzama. A one peku i bole do samog središta srca. Zašto baš Ti, kad si bio najvoljeniji na svijetu? I zašto već?

Jesi li vidio da sam spremila drva? Nema komada bez moje suze. Zvala sam one ljude sa vrha sela. Ma znaš one za koje si rekao da su prepošteni i prevrijedni, ali bez posla godinama. Ne brini! Dobro sam ih nahranila. I isti dan platila. I odmarali smo nekoliko puta. Jer si Ti uvijek govorio da ljude ne treba strgati. I da su važniji od svakog posla. Sve sam onako kako si me Ti učio. I kako si Ti radio.

Juče sam prvi put bila u našem selu. Obula Tvoje cipele, obukla Tvoju majicu i Tvoju jaknu i išla po utjehu. Ali je našla nisam. Dočekao me samo preveliki bol, koji se spojio sa onim koji sam donijela sa sobom. I milijun suza. Pretužnih. Neutješnih. Očajnih.

Sve što pogledam boli. Do čega god dođem, podsjeća na Tebe. A Tebe nema! A drugi hodaju. I viču. I svađaju se. I ne znaju biti sretni što su oboje živi. Samo Tebe nema. Znaš da neću znati živjeti bez Tebe. I da mi više ne treba cvijeće. Ni heklarica. Ni ta drva što smo ih nekidan spremili. Ni život u kojem nema Tebe.

Tekla je naša rijeka kraj oraha pod kojim smo se ljubili u sumrak.

Tražila sam Tvoje plave oči u svakom oblaku. Da me prate. I čuvaju. I tješe. Ali su svi oblaci bili crni. I nosili su kišu. I prijetili su. Na takvima i ne mogu biti Tvoje oči. Onako plave. I blage. I dobre. I divne. Kad se proljepša i kad prestanu kiše, tražit ću ih opet u lijepim i bijelim oblacima. Ako ih ne budem našla, ako ih ne budem vidjela, ja ovo neću moći preživjeti.