(Ovo vam piše Mala Ladica. Eto, i ona je sad dovoljno narasla pa će vam i ona s vremena na vrijeme napisati nešto)

Moja Mama je izvrstan radnik. Ona vam sad već ima pune 24 godine radnog staža na mjestu najbolje mame na svijetu (u slučaju mog brata je čak i promaknuta pa je sad već zauzela laskavu titulu najbolje bake na svijetu). Ali, nisam Vam ja njoj baš odmah dala da mi bude mama. Pa reko', nisam ni ja bome veslo sisala, stavit ćemo mi nju prvo na probni rok. I tako je ona od ožujka do studenog 1989, punih 9 mjeseci bila na probnom radu. Ako bude dobra, možda sklopim s njom ugovor o majčinstvu na neodređeno vrijeme. I bome jesam, zaposlila sam ju 7.11.1989. na neodređeno i to bez imalo razmišljanja! Ona vam je svih tih 9 mjeseci plela meni vestice, čarapice, šila haljinice, jednom rječju - volila me, tako malu i tako nerođenu. Jedino mi se nije svidjelo što me je htjela nazvati Sunčica, ali sreća živa, bio je tamo jedan Gospodin kojeg sam upoznala tog 7.11. i odmah ga, bez probnog roka, zaposlila na neodređeno kao mog Tatu. Onu ju je, Bogu hvala, preduhitrio i nazvao me Martina. Pričat ću vam i o njemu, ali idemo redom.

Kad sam vam se ja rodila, odmah me je jako voljela. Uvijek me je lijepo oblačila i spremala, a na sebi sam uvijek imala više volančića i brošića nego li mjeseci života. Svaki rođendan kojeg mi je organizirala bio je poput nezaboravne diznijeve bajke. Svake maškare u koje me spremala su bile poput kostimografije holivudskih filmova. A svaka priča za laku noć bila je bolja i napetija i od Grimma i od Ivane Brlić Mažuranić. Zajedno. Ma, moja vam se Mama stvarno zauzela da mi dokaže da me voli. I iako sam ja u to bezuvjetno vjerovala još od tog 7.11.1989., ona je svakim danom neumorno donosila sve nove i nove dokaze. A onda, iako možda ni sama nije znala, jednog je dana nadmašila samu sebe. Bio je to sudbonosan dan - dan kad mi je kupila Bref za u wc i vodu sa okusom jagode i guave. Da. To su dva najveća dokaza mamine ljubavi. Eh, da je to bar jadna prije znala, pa se ne bi toliko namučila oko rođendana i maškara. Mogla mi je kupiti Bref i vodu za peti rođendan i smaknuti me s dnevnog reda. Pa ne bi ni vene imala.

No, dajte da vam objasnim pa vam neće biti čudno zašto su se te dvije stvari meni tako urezale u sjećanje.

Bila je Mama kod mene u Zagrebu, gdje studiram, za vikend. I kao i svakog puta kad bi došla, nakuhala je i nakupovala svega. I to uvijek u kilama. Za ne daj Bože gladi ili rata, ja sam nakon Mame uvijek imala po 4 šampona, 4 regeneratora, 7-8 kg deterdženta za veš, i bar tri kutije sladoleda. Za-zlu-ne-trebalo. I taj vikend je bilo tako, kupila je svega. Ali ja sam, među svim tim vrećicama, iznenađeno izvukla dvije stvari - bočica vode s okusom jagode i guave i Bref osvježivač za wc, znate onaj sa četiri mirisne kuglice. Pogledala sam u Mamu, nasmijala se i rekla da je nevjerojatno kako je uspjela pogoditi, jer ja baš volim tu vodu, a u zadnje vrijeme kupujem uvijek taj osvježivač. Na što je moja Mama mirno odgovorila: "Znam, primjetila sam da uvijek imaš tu vodu uz sebe kad s vlaka dođeš kući, a i da kupuješ baš taj osvježivač."

I tada sam shvatila što to znači biti mama. To znači da voliš svoje dijete toliko da ne pamtiš samo kad je rođeno, već i koju vodu voli piti. To znači da ne primjećuješ samo kad ti je dijete bolesno, već i koje osvježivače koristi. Jer to se valjda tako bude mama - voliš svoju djecu tiho, stalno i svakim danom sve više. Ne voliš ih samo onda kad donesu kući petice. Ne voliš ih samo onda kad prođu prijemne, dobiju posao, promaknuće... Voliš ih i kad dobiju jedan iz matematike. I kad padnu ispit. I kad dobiju otkaz. Voliš ih stalno. I baš zato (ili i zato) vole i ona tebe - tiho, stalno i svakim danom sve više.