Listala časopise, surfala internetom, ali...nekako,...ni jedna od viđenih vunenih ruža nije mi bila dovoljno lijepa. Te ruže zapravo bile plosnate latice oko vunenog kruga. Latice rijetke, a podloga ispod ruže“ probijala“ svojom bojom. Sve skupa miljama daleko od ruže.

Ali ja nisam Picaso. Ako je ruža, onda bi trebala biti ruža. Bogata; sa puno latica koje se naslanjaju jedna na drugu u bogatu glavicu ruže.

Sjele onda nas dvije, ja i moja heklarica, pa najprije popile kavu i razmislile. Poslije kave krenule. Bez šeme i brojanja. Nit šemu imamo, niti nam treba. Pa znamo, brate, kako izgleda ruža. E, da, znamo kako izgleda. Al' ne znamo kako se hekla. Prva nam bila ljubičasta. Ispala jadna i čemerna. K'o da je „ubrana i uvela“ još prije mjesec dana.

– Gdje si Ti vidjela ljubičastu ružu ?!, strogo će na mene moja Heklarica, samo da ona ne ispadne kriva. Nitko pametan ne uzima ljubičastu vunu za ružu. –Pa, u pravu si !, složila sam se ja i prihvatila na sebe cijelu krivicu. Ali, tek za milimetar bolja ispala ruža od crvene vune. Pa smo onda probale od bijele vune, pa od žute, sve držeći se poznatih i uobičajenih ružinih boja.

Da ne biste i Vi jutro čekali okruženi gomilama štrena raznobojne vune, otkrit ću vam naše iskustvo: mene i moje heklarice. Nas dvije sada možemo naheklati ružu od bilo koje vune. I žmireći.

Heklaricom za vunu napravite kružić od šest očica, pa ga opheklajte (koliko primi) štapićima, ALI SA JEDNIM NAMETOM. Iza tog oheklanog reda napravite još jedan krug, pazeći da dobijete lijepu okruglinu „koja nikud ne vuče“. To je sada podloga za Vašu ružu. Ona će omogućiti da na njoj napravite bogatu ružu, sa puno latica, da ih raspoređujete po podlozi kako Vi hoćete i, što je isto važno, spriječit će „ono probijanje“ boje na koju ćete ružu nositi. A,...kako se obično radi o suprotnim bojama (npr, na smeđu majicu stavljamo žutu ružu, ili na crnu majicu stavljamo crvenu ružu), važno je da se ta „donja“ boja ne vidi.

Onda heklericom, očicu po očicu, „dođite“ do sredine kruga. Tu ćemo prvo „pokrpati“ onu rupicu (početni kružić od 6 očica), i to tako što ćemo preko njega preprijećiti četiri latice, s jednog kraja na drugi. Laticu radite na lančiću od SAMO tri očice.

Tako se prazni kružić više neće vidjeti i tako ste dobili sredinu svoje ruže, oko koje ćete onda, ŠTO BLIŽE onim središnjim laticama, a ispod njih, zabadajući u okruglu podlogu, praviti lančiće po, opet samo tri očice, a potom, u dugom krugu, na te lančiće praviti latice. Ja latice pravim tako da ne lančić za laticu najprije (s lijeva na desno), pravim dvije očice bez nameta, dvije sa jednim nametom, dvije sa dva nameta, pa opet dvije sa jednim nametom, dvije bez nameta, Tako se dobije lijep, uredan, uvijek jednak, i svakako sličan prirodnom, izgled ružine latice.

Ne računajući sredinu, rade se ukupno tri kruga tih latica, sve zabadajući u podlogu. Užitak je „slagati“ te redove i gledati kako nastaje ruža. Istina, vunena, al' ipak ruža.

Onda u odgovarajućoj boji dodajte „listove“: pet običnih lančića od po dvadesetak očica doheklajte na jedan kraj ruže. Ružu nalijepiti silikonskim ljepilom na metalni kružić sa iglom (ili, ako nemate, dobra je i velika „ziherica“, pa mijenjajte i usklađujte sa bojom kaputa, haljine, majice, kape. Sve dok još malo traje zima.