Baš nekako iza rata, udružilo se par ovdašnjih žena u udrugu. Mislile smo tako pomoći i sebi i drugima. I bilo tako! Bar se nama tako činilo. Najprije smo šile, plele, vezle i heklale. Dok mi tako vezle i heklale, naši muževi uz nas kartali, pa to nabrzo postala prava i vesela sijela. Svi bili sretni i presretni što rat prošao, a glava na ramenu. I,... uvijek našli bar kakvog kiseliša od vina, pa se to skuhalo makar za miris i od običaja.

Onda naumismo organizirati zabavu. Pa sve onako kako se to uglavnom radi. Najprije ponapravili svega i svačega (tabletića, kapa, šalova, papirnatog cvijeća, kecelja, vrećica......netko nešto), pa to onda nekako prodali, još malo ponastrugali svatko kod svoje kuće, pa platili Kiću i Slavonske lole. Nek se ljudi razgale i razvesele uz Kićine bećarce. Zaslužili su malo veselja nakon svih ratnih stradanja. A, bome, i nama će goditi.

„ I domaći kolači“, pisalo je na plakatima za našu zabavu. “Besplatno“.

U jeku priprema (,a nitko se od nas nije štedio), razboli se naša Anđelka. Teško i opasno. Odmah je odvezli u zagrebačku bolnicu. Sa nama ostao njen Marijan: tužan, pretužan, uplašen, zbunjen i očajan. Radio je više od svih nas, samo se bojeći trenutka kada se ipak mora ići kući. A kod kuće nikoga. Anđelka bila prekrasna žena. Iza njenog heklanja skoro i nije trebalo štirkanja. A kakve je kolače tek pekla! To ti nisi znao jesu li ukusniji, ili su ljepši, ili je ljepša glazura, ili je najljepše kako su izrezani.

Anđelkin Marijan nije znao peći kolače. - Ma ni ne treba, govorile smo mu mi. Napeći ćemo mi i za nju i za sebe. - Ali uzmite, molim vas!, govorio je tužno pružajući nam na sam dan zabave četiri kutije čokoladnih napolitanki. Onih skupih. Sa dva reda. Neka i od nas dvoje nešto bude. Tako je rekla i Anđelka. I uzeli smo Kako i ne bismo. Od naše Anđelke. I njenog Marijana. Koji je bio s nama i uz nas ne znajući što će i kuda će kada ova zabava prođe.

Uzeli smo jer,....... često je “uzeti“ dobročinstvo; znak prihvaćanja onoga tko daje (iako to malo tko razumije). Ljudi uglavnom misle da su dobri i veliki kada daju. A,.... lako je dati. To svi mogu. I svi znaju. I svi vole. Ali, ako si Čovjek, prigni se, uzmi, razveseli sad ti onoga tko daje. Dakle, uzeli smo te napolitanke. Kako ne bi? Od naše Anđelke.

Na svaku tacu sa našim kolačima (domaćim, kako je i najavljeno na plakatima. I besplatnim.), složili smo i pokoju Anđelkinu napolitanku. Jer je ona naša. Iako teško bolesna. Ne bismo je izdali i iznevjerili ni da propadne cijela zabava.

A propala je. - Rekle da će biti domaći kolači. A na tanjure slagale čokoladne napolitanke. Sramota! Govorilo se još dugo iza naše zabave.

Slabo je tko spomenuo Kiću. Još manje Slavonske lole. Baš nitko prave domaće kolače. A pekle smo ih cijeli tjedan. K'o za velike svatove. Onako,.... od ponedjeljka krenuli sa suhima. U utorak smo pekle kore za sve ovozemaljske pite. U srijedu pekli rolate i druge lijevane (kolače). U četvrtak i petak sve to filovale i rezale. Sve to da se ljudska srca razvesele uz svirku i oslade uz kolače. Ai' ljudi te večeri na zabavu ne ponesoše svoja srca.