Živjeti u vlastitoj koži.  Ove sam jaslice uslikala u mjestu Dobrovac. Napravili su i adventski vijenac. Oko kružnog toka na ulazu u svoje selo. Daleko od velikih gradskih trgova. Oni nemaju trga. Niti jednog. Imaju samo taj kružni tok. I onda su oko njega napravili svoj adventski vijenac. Malo od borovine. Malo od slame. Malo sa kutijama umotanim u foliju. Malo sa mašnama. Sa četiri crvene svijeće.  I njemu se vesele. I sa njim se ponose. S pravom. Jer, ....u ovaj su vijenac upleli svoje zajedništvo. Svoje prihvaćanje.( Života. Onakvog kakvog imaju.) Zato mu se toliko i vesele. Zato njihov adventski vijenac na kružnom toku na početku njihova sela sjaji srećom.  Čak i bez struje.

Imam 53 godine. Djetinjstvo sam provela na selu. Kod bake. Od „struje“ smo imali samo sijalicu na stropu. Gorjela je samo kad je to bilo nužno. Mnoge smo večeri nas dvije provele uz peć, sa otvorenim ložištem. Tako nas je peć i grijala, i svijetlila nam. Baka mi je pričala priče i držala me u krilu, a meni se činilo da te priče zapravo dolaze iz usijane žere u našoj otvorenoj peći. Na drva. Naravno.

Kuća se „usisavala“ metlom.  Kolače smo „miksali“ ručno. Žumanjke kuhačom. Bjeljanjke žičanom pjenjačom. Koja je morala biti savršeno čista i još savršenije suha. Vodu smo grijali na toj peći na drva. Nije bilo televizora, pa su ljudi jedni sa drugima pričali. Nije bilo ni kreditnih kartica.  Pa nitko nije mogao napraviti minusa. Svaki je čovjek trošio koliko je imao, pa su svi uveče mirno zaspivali.

Strpimo se, ljudi, u toj svojoj koži. Ako nema za televizor u svakoj sobi, i za svako dijete, i ne mora. Što već pričate toliko na te mobitele??? I sa kim toliko??? Znam da je teško.  I da su se mnogi u ovoj zemlji ogriješili o nas male svojom pohlepom. Sad su po zatvorima. Ali, i mi mali imamo što „čistiti“ po našim dvorištima.