Ne znam koje pravo dobijemo od Svevišnjeg kada umremo, ali kad bi dobili mogućnost gledati i slušati što se poslije nas događa dolje na Zemlji, među živućima, našim bližnjima, mislim da bi mnogi bili najblaže rečeno, razočarani.

Svađe, natezanja, netrpeljivosti, sudske parnica sve do otvorene mržnje, zbog imovine koja je ostala iza njih, a nasljednici se ne mogu dogovoriti oko njene podjele, rastužilo bi ih do beskraja.

Mnoge pokojnike bi rastužila činjenica da su prerano zaboravljeni i ne bi ih utješilo objašnjenje da je to realnost novog načina života i da se jednostavno mora dalje nastaviti živjeti.

No, mislim da bi ih najviše pogodilo saznanje da se njihovo ime i sudbina zloupotrebljavaju u cilju ostvarenja određenih koristi, a posebno bi ih rastužilo ako bi u tome sudjelovao netko od njihovih najbližih.

Svjedoci smo niza situacija kada u pojedinim situacijama (osobito ako je uzrok smrti nesreća ili zločin) pojedini članovi uže obitelji pretjerano i neprimjereno učestalo nastupaju u javnosti.

I tu priča počinje.

Takvu sklonost pojedinaca mediji odmah zapaze i u tome prepoznaju svoju šansu za dobrom zaradom. Bez čekanja bace mamac, a žrtve se bez izuzetka upecaju i zagrizu udicu. Na tu se udicu ponekad upecaju, spontano ili namjerno, i odvjetnici obitelji žrtve.

Tako nastaje „slučaj“, toliko sličan mnogima koji su se već dogodili, a opet toliko različit od svih tih koji nisu postali „slučaj“. Sve zavisi od medija, od njihove procjene da li on ima potencijal za „slučaj“, i kakav bi financijski efekt iz toga mogao proizaći.

Kada oni odluče da slučaj zadovoljava kriterije, sve je dalje uhodani posao. PR i ostali stručnjaci za realizaciju „slučaja“ kreću na posao. Održavaju se brifinzi s novinarima izvještačima, pripremaju se kapciozna pitanja koja će usmjeriti razgovor na temu i određuju odgovore koje će sugovornik dati.

Nakon što posao krene ništa se ne prepušata slučaju i sve bude onako kako su oni zamislili, a oni koji daju izjave misle, kako su to baš dobro sve rekli i kako su to sve jako dobro osmislili. Nisu ni svjesni da od te njihove priče ne bi bilo ni „a“ da to nisu tako htjeli mediji.

Mediji određuju kada će se pričati o okrivljeniku, kada, koga i koliko napadati unutar sustava koji se bavi slučajem, a kada će biti prostor i vrijeme za patetiku.

S vremenom pojedinci shvate da su bili predmet teške manipulacije i naprasno prekidaju svaku daljnju komunikaciju, a ponekad zatraže pomoć, instituciju koje su netom prije nemilosrdno napadali, da ih zaštite od nasrtljivih medija kojima su netom prije bili na usluzi kad god je trebalo.

Postoji izreka „Ako siješ vjetar, žanješ oluju“ pa bi sukladno ovoj mudrosti u sličnim situacijama uvijek trebalo razmisliti o svojim postupcima. 

A što bi rekla na sve što se s njenim imenom i sudbinom događalo u zadnjih godinu i pol, nesretna Antonija Bilić?

Zdravko Osmak