Neki dan je, zajedno sa svojim roditeljima i sestrom, put Chicaga otputovala mala Stephani, a koji mjesec prije u Houston, predsjednik Hrvatskog sabora gosp. Boris Šprem. Razlog njihova odlaska je slične naravi. Naime, oboje su teško bolesni i ovo je pokušaj da im se pomogne izvan granica naše države, odnosno izvan našeg zdravstvenog sustava. Želim im puno sreće i uspjeha, to jest da se nazad vrate izliječeni.

Ova dva događaja, a i još niz drugih sličnih situacija kada naši građani odlaze na liječenje u inozemstvo, izaziva kod mene stalne dileme o smislenosti, opravdanosti i općedruštvene koristi ovakvih poduhvata. Da budem precizniji, mene zapravo intrigira način financiranja i izbor pojedinaca koji koriste ovaj vid liječenja.

Postoje tri načina financiranja, a to su, financiranje vlastitim sredstvima, financiranje putem oraganizacije raznih humanitarnih akcija i putem HZZO-a.

O financiranju liječenja vlastitim sredstvima neću uopće diskutirati, jer je pravo svakog pojedinca da u ovakvim prilikama samostalno i slobodno odlučuju, ali ću iznijeti svoje mišljenje o ova druga dva vida financiranja.

Hoće li neka humanitarna akcija uspjeti ili ne ovisi o organizatoru, jer se hrvatski narod dokazao u svojoj spremnosti za pomoć onima koji pomoć trebaju. Uvjet da se uspije u realizaciji takvih projekata leži u sposobnosti organizatora da na jasan i razumljiv način uvjere i senzibiliziraju javnost o opravdanosti akcije.

Organizatori koji raspolažu značajnim financijskim sredstvima (HRT, banke, telekomi.....), mogu si priuštiti angažiranje najboljih stručnjaka i agencija iz područja marketinga i PR djelatnosti pa je uspjeh apsolutno neupitan.

Međutim, organizatori koji nemaju novca, a počesto ni znanja za ovu vrstu posla, pokušavaju ovaj nedostatak nadoknaditi ogromnim trudom i ljubavlju prema osobi koja je u potrebi. Oni u tome nekad uspiju, ali češće to završi na pokušaju i neuspjehu.

O humanitarnim akcijama se može prilaziti s raznih aspekata, počevši od njihove korisnosti, opravdanosti, socijalno društvene prihvatljivosti i njihovoj motivacijskoj pozadini.

Aspekt koji mene osobito zaokuplja, a nije gore spomenut, odnosi se na objekt donacije, odnosno na primatelja donacije i financiranje takvog poduhvata.

Osobno se smatram pozitivno orijentiranim spram humanitarnih akcija, i često, u skladu sa svojim mogućnostima, sudjelujem u takvim akcijama.

Humanitarne akcije koje za cilj imaju pomoć većem broju potrebitih su za mene znatno prihvatljivije od onih koje se odnose na pojedinca.

Znam da će ovaj moj stav izazvati mnoge kontroverze i neslaganja, osobito kod članova obitelji pojedinca kojemu je potrebna pomoć, ali smatram da za ovu temu posjedujem aktivnu legitimaciju za iznošenje svojih stavova.

Naime, ja bolujem od teške maligne bolesti (NON Hodgking limfom), liječim se preko godinu dana i ta činjenica, a i neke druge spoznaje, utjecale su na kristalizaciju mog stava glede iznešene dileme.

Trud liječnika, njihova stručnost i zauzetost za pacijente su za svaku pohvalu. Ipak, ne uspije se uvijek, no to ne znači da naš sustav, naši liječnici i bolnice ne zaslužuju povjerenje. Dapače, mislim da zavrijeđuju divljenje i pomoć, da svoja nastojanja i potencijale još bolje iskoriste.

Upravo u tome leže razlozi mog opredjeljenja za usmjeravanje pozitivne energije naših građana, da kroz donirana sredstva sudjeluju u osposobljavanje našeg zdravstvenog sustava, kako bi postao još sposobniji u pružanju boljih i kvalitetnijih usluga prema svim svojim građanima.

Dva su razloga koji određuju moj stav u pogledu korištenja i namjene doniranih sredstava ili sredstava HZZO-a, a to su, efikasnost njihovog korištenja i pravednost u odabiru objekta donacije.

Efikasnost korištenja

Cijena liječenja ili operacije pojedinca u inozemstvu se mjeri u stotinama tisuća kuna pa i u milijunima kuna, a uspjeh nitko ne garantira, i nažalost, dosta često se događa da je i taj pokušaj bio uzaludan. Pa dok se za takvu neracionalnost ne može optužiti oboljelog ili njegovog najbližeg, svi ostali bi morali biti neutralni, razumni i racionalni.

Opremiti naše klinike kvalitetnom opremom, omogućiti našim liječnicima usavršavanje u vrhunskim svjetskim klinikama, dalo bi priliku za liječenje pod istim uvjetima i višestruko jeftinije, svim našim građanima.

Uložiti nekoliko miliona kuna za operaciju jedne osobe u inozemstvu ili te novce uložiti na usavršavanju naših liječnika da to isto isto naprave u našim klinikama, mislim da ne bi trebala biti dilema. Osim postignute efikasnosti u korištenju sredstava, gledajući to kroz prizmu trokšova izvedene operacije u domaćim klinikama, u usporedbi s troškovima kad se ti zahvati obavljaju u inozemstvu, dodatno se nameće i pitanje pravednosti.

Pravednost

Bolesnika koji bi trebali ovakve intervencije ima toliko, da nema šanse da se za sve njih omogući liječenje izvan naših granica. Nemoguće je organizirati toliko humatinarnih akcija, niti bi HZZO bio u mogućnosti sve te potrebe isfinancirati pa neminovno dolazi do odabira pacijenata, a tu se otvara prostor za razne manipulacije i zloporabe.

Postavlja se pitanje po kojem je kriteriju za liječenje u SAD-u odabran gosp. Boris Šprem, a ne neki drugi, za javnost potpuno nepoznati pacijent. Svjedok sam situacija kad naša medicina nije mogla pomoći mnogim ljudima, ali oni nisu bili ni blizu ovakve šanse kakvu je dobio gosp. Šprem.

Mislim da bi ovo pitanje trebalo čak zakonski urediti i to tako da se HZZO-u zabrani financiranje liječenja pojedinaca u inozemstvu, a isto bi se trebalo odnositi na humanitarne akcije kad su organizatori pravne osobe.

Čak mislim da bi i udruge koje organiziraju humanitarne akcije za ove potrebe, trebalo kontrolirati i staviti pod lupu njihovo djelovanje, kako po pitanju određivanja kriterija za odabir pojedinca kojemu se pomaže, tako i u korištenju prikupljenih sredstva.

Poznato mi je iskustvo jedne mlade i perspektivne liječnice koja je bila na stručnom usavršavanju u najpoznatijoj svjetskoj klinici za transplantacije koštane srži i krvotvornih matičnih stanica (Seattle-SAD).

Usavršavanje je trajalo šest mjeseci i bilo je vrlo uspješno i korisno. Stečena su nova znanja, usavršena postojeća, ostvarena su vrlo korisna poznanstva i kontakti, upoznalo se sa trendovima i novim metodama u liječenju i još mnogo čemu drugom.

Tako obogaćena novim znanjima, umnogome će pomoći postojećem timu svoje klinike, odnosno svim pacijentima koji se tamo liječe, da rezultati budu još bolji i uspješnost liječenja još veća.

Troškovi ovog usavršavanja su nevjerojatno mali u usporedbi s korisnošću ovog poduhvata i ne dosežu ni sto tisuća kuna pa se nameće zaključak da je ovo jedan od najboljih vidova iskorištenja potencijalnih sredstava raznih humanitarnih akcija i sredstava HZZO-a namjenjenih liječenju pojedinaca u inozemstvu.

Zdravko O.