Poteče daleko. Uvuče se duboko. Liječi se teško. Dotakne sve nadaleko.

Odjednom se osuši bašča jer je nitko, baš nitko, nema vremena zalijevati. Niti je ikome važna.

Odjednom, samo odjednom i preko noći, u kući zamre smijeh. I rodi se strah.

Obole svi. I onaj u bolnici. I oni koji bi mu od kuće život dali.

Prestane se brisati prašina po regalu. I,...više se nitko nema volje javiti na telefon.

I,...postaje jedino važno da temperatura ne prijeđe 38 stupnjeva.

Kako smo se svi skupa u kući borili sa mojom bolešću koja se nije ni javila, ni najavila, ni ispričala, već samo došla, možete saznati iz mojih zapisa u rubrici “Kad te teškoće pritisnu“.

Zdravko O.