Jednom davno, živio na svijetu jedan Golub. Imao divna krila, pametne oči i dobru dušu. Voljele njega sve životinje. I leptiri. I pčele. I sve ostale ptičje vrste. Kako i ne bi kad bi on i svoje golublje srce dao za svaku od njih.

A onda jednog dana, dok je Golub letio blizu mora, nadigne se silna oluja. Iznenada i niotkud. Zavrti strašna pijavica oko jadnog letača, onda ga dohvati ljuti vjetar, baci njegovo tijelo u krošnju nekog čempresa, polomi mu jadnom i jedno i drugo krilo, pa ga odbaci čak na obližnji otok. – Eto, nisam ga bacio baš u more. I mi vjetrovi znamo za milost. Već će mu pomoći njegovi prijatelji, zaključi vjetar i otperja uspuhujući dalje.

Najprije doletio Leptir. - A Golube, što si me bacio u brigu. Uplašio sam se da će te vjetar do kraja rastrgati. - Leptire, prijatelju, odleti po pomoć, prostenja polomljeni Golub. - Nemam vremena, odgovori Leptir. Krenuo sam po cvjetni prah. Nakon oluje ga ima najviše, pa žurim. Ali, donijet ću ti u povratku jedan cvijet. - Što će mi cvijet ovako polomljenom ?! - A, uporno će Leptir. Dobro je imati kraj sebe cvijet kad si polomljen, dovikne Leptir na odlasku i odleti na svojim prekrasnim šarenim krilima.

- Galebe, uznesi me ti na svojim jakim krilima. Samo do kopna, da ne umrem na ovom otoku sam i polomljen. – Ne usudim se, doviknu Galeb sa visine. Past ćemo obojica. Ali pitaj Ribu. Nek otpliva s tobom do kopna. Vodom je to lakše. Galeb još više raširi svoja krila i odleti u nebo.

- Pomozi, Ribo!, zavapi Golub slomljenih krila. Daj da se uhvatim za tvoju peraju pa me odvuci do kopna. Da ne umrem na ovom otoku sam i polomljen. – Ne mogu, odgovori Riba. Ja ne smijem iznad vode, ti ne smiješ ispod vode. Stradali bi i ja i ti. Ali, izronit ću ti školjku. I to bisernicu. - Šta će meni ovako polomljenom školjka bisernica?, tužno će Golub. – A ne znam?, reče Riba. Dobro je imati uz sebe školjku bisernicu kad si polomljen, zaključi Riba i zaroni u more. No, nebi dugo, evo je nazad. - Hoćeš li mi pomoći, s nadom će Golub. – Ma ne, nego sam se sjetila. Trebao bi pitati Galeba. Njegova su krila jaka. Mogao bi te na njima odnijeti do kopna. Zrakom je to lakše, reče Riba i ponovo zaroni u morsku dubinu.

A onda odnekud doleti Golubica. Kucalo njeno ptičje srce tako brzo, kao da je doletjela ispod vreline samog sunca. Sletjela šuteći. Samo joj iz tužnih i pretužnih očiju kapale suze. Jedna za drugom. Sve brže i brže. Spusti se Golubica uz samog slomljenog Goluba. Naglim pokretom istrgne iz svog tijela desno krilo i nježno ga prisloni na mjesto njegovog polomljenog desnog krila. Suzama natopi nastale rane i one od njene dobrote odmah zarastu. Od tada su letjeli uvijek zajedno. Ona mahala lijevim, a on desnim krilom. Nije bilo lako dva tijela nositi sa samo dva krila. Ali oni bili sretni: ona što je on živ i što diše kraj nje. A on njoj za krilo dao cijelo svoje srce. I jednom i drugom bilo dosta samo onoliko života koliko će živjeti onaj drugi.

Nevažne dobrote su nepotrebne dobrote. Pa i nisu dobrote.