U kuće je zalazio odmah poslije bolesti. Dobro! Ne baš odmah. Trebalo ga je čekati. Tek da znaju oni što ga čekaju da on svoju diplomu nije za plotom našao. Trebalo mu je sve što su mu htjeli dati. I sve što mu nisu mislili dati. Rakije, original začepljene. Al' može i sa plutenim čepom. Ili onim „na šaraf“. I od ovoliko i od onoliko gradi. Najbolje što starije, al' ako nema stare, može i prošlogodišnja. Vino, najbolje buteljirano. Ako nema, može i u rinfuzi. Samo neka dobro operu bocu. Može i novaca. Zapravo najbolje. U bilo kojoj valuti.

Pošao On u svijet prije puno godina. Od kuće ponio samo gladan želudac. To je bilo sve što su njegovi imali. Zebao, gladovao, radio, zapinjao. I uspio. Stekao imetak. Ugled. Familiju.

- Ja ću!, prijavljivao se za svako moguće dežurstvo. Prije svih. Ispred svih. - Dajte meni, javio se opet kada su tražili honorarnog predavača u srednjoj medicinskoj. (A već je predavao prvu pomoć u tri auto-škole). – Mogu ja, ponudio se kada su birali u politiku. Nečega bio predsjednik. Nečega bio zamjenik. Tu i tamo tajnik. Al' bio. On. Bilo toga puno, svaki dan sve više pa se malo gdje stigao zaustaviti. Još manje nešto dobro i kvalitetno obaviti. Jer,...tek što negdje po poslu dođe, već radi posla mora dalje. I tako cijeli život.

Skoro nije ni primijetio kad mu Smrt odnijela ženu. Sahrana srećom bila u tri po podne pa stigao na noćno dežurstvo. Bio mrzovoljan i dok je ona bila živa, a poslije postao bijesan. Tko i ne bi od tolikog posla i obaveza. A novci samo pristizali. I slagali se. I od dopodnevnog posla. I od popodnevnog posla. I od nebrojenih dežurstava. I iz srednje medicinske škole. I iz tri autoškole. Ponešto i iz politike. – Ja ću!, pobrzao je kad došla narudžba za pisanje kratke skripte o prvoj pomoći za planinare. – Ja ću, prijavio se kada su tražili člana jedne ispitne komisije. Bio i sudski vještak. I recenzent. Pisao govore i uvodnike. Uvijek sa dva prsta u zraku. On će. Nema veze gdje i kako. Samo neka bude On. (Kao da drugima ne treba šnita kruha. I posao.)

Dok je u jednom noćnom dežurstvu bio kraj kreveta umirućeg pacijenta, kroz vrata bolničke sobe uđe Smrt i upita: - Koji će od vas dvojice umrijeti? – Ja ću, reče brzo i odlučno Ovaj koji je stajao uz bolnički krevet. I Smrt ga zgrabi.