Jednom davno, kad sam ja bila mlada, ljudi su uglavnom stanovali u kućama. (Ne u stanovima).

Svaka je kuća imala veliko dvorište. Po dvorištu se nije sadilo cvijeće. Možda tek pokoji crveni muškatl u starom i otucanom cinjanom loncu, koji je najprije nekom pao na pod, pa onda nabrzo počeo curiti i tako postao „cvjetnjak“.

Tako se cvijeće lako prenosilo kad zasmeta. Uglavnom uza zid, pa makar bilo i u hladu.

U dvorište je morao zaći traktor. Po sto puta u danu.

U dvorišta su se zavozila drva za iduću zimu. Najprije se slagale metrice u kakav red pa sušile tako do kraja ljeta pa,... kad malo uminu drugi poslovi, onako, dok se ljudi odmaraju, rezali su ta prosušena drva i uvozili ih u šupe prije prvih kiša.

Jednom davno, kad sam ja bila mlada, dvorišta su se čistila velikim brezovim metlama.

Svake subote poslije podne. S kraja na kraj. Da od sramote ne osvane nedjelja u neočišćenom.

Jednom davno, dok sam ja bila mlada, ja i sestra čistile naše dvorište, a preko puta tri naše vršnjakinje čistile svoje dvorište.

– Cure, 'ajmo sve najprije očistiti naše dvorište, rekoše one, pa ćemo onda sve prijeći čistiti vaše dvorište.

Nas dvije odmah pristanemo, nabacimo svaka svoju brezovu metlu na rame, pa trk preko ceste čistiti njihovo dvorište.

Čistile, čistile, pa kad očistile, a ove tri od preko puta, pobacaše iza sebe svoje brezove metle.

- Ako se vas dvije požurite, još ćete do noći stići i vaše, reče najstarija od ove tri od preko puta.

Puno je subota od tada prošlo. Tko bi im uopće broja znao?!

Puno sam tuđih dvorišta od tada mela. I pomela.

Nekad sa onima koji u njima žive, a mnogo puta i sama.

Kad su bili sretni, zvali su me da budem sa njima sretna.

Pa sam i bila.

Kad su se izveseljeli i odveseljeli, mogla sam ići kući.

Kad su bili tužni, zvali su me da budem sa njima tužna. Jer im je tuga pregolema i pretužna i jer ne mogu tugovati sami.

Pa sam i tugovala sa njima.

A kad im je tuga uminula, mogla sam ići kući.

Kad su grabili prema vrhu i uspjehu, zvali su me da ih malo poduprem. Jer je put strm. Da im nešto ponesem. Ili još bolje, doprinesem i prinesem.

Pa sam tako i radila.

Kad su došli na vrh, mogla sam ići kući, jer me sa tolike visine ionako nisu mogli vidjeti.

Kad je trebalo nešto napraviti, zvali su me da napravim.

Kad sam napravila, kao da to i nije baš bilo nužno. Ili je mogao napraviti i netko drugi. Ili sam ja to radila više od svoje razonode. Ili bih ja to ionako napravila sebi pa....kad već pravim, ispalo eto i za njih.

U svakom slučaju, više nije bilo vrijedno ni spomena, ni zahvale i,...mogla sam ići kući.

Kad je trebalo kupiti, zvali su me da kupim. Jer ću ja to najbolje.

Kad sam kupila, kao da baš i nisam trebala kupiti. Jer, ...ili je trebalo biti zelenije. Ili je bilo previše plavo. Ili je smetala ruža.

Zapravo, kao da im baš i nije trebalo to što su tražili da kupim.

No, neka sada ostane kada je već kupljeno, iako.......nisam trebala kupovati čim mi se reklo.

I mogla sam ići kući......................

Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je potpuno slučajna.