- Ma kud si pojurila?
Jesu l' te žuljali tih sto kuna u džepu?
Da je bilo za cvasti, kao da mi već ne bi cvali, osuše juče na me paljbu biljčce kadife, prkosa i ostalog cvijeća poizniklog iz lanjskih stabljika, koje su svoje sjeme rasule po mojoj bašči.
- Je l' ti ne vidiš da je stalno zima?, oštro će prkos.
- I što ćeš ti sada sa tim svojim velikim flancima?, upita kadifa. Ima da ti pokljunu čim ih u zemlju staviš.
Nije im ovo ni staklenik, ni plastenik, gdje su oni nikli i izrasli, opet će kadifa.
- E da! Ovdje se noćiva pod vedrim nebom, oštro i zvonko reče prkos.
- Bome istina. Kad zapuše vjetar, prignemo se zemlji; držimo i pomažemo jedan drugoga, nastavi kadifa.
- Tako i kad zaprži sunce, poprihvati šarenoglava maćuhica.
A ovi iz plastenika, ne znaju se oni boriti za život.
I, bili bome ovi naprijed svi u pravu.

Tako je i sa ljudima.
Ni jedno blagostanje ne traje vječno.
A kad jednom prođe (blagostanje), nit znaju sami kruha ispeći, nit znaju bez auta nekamo stići.
Nit sebe i svoje utješiti i ohrabriti.
Pa se rastaju. Pa se ubijaju. Pa djecu svoju ostavljaju.

A samoniklo cvijeće od lanjskog sjemena raste polako.
Ničega nema u izobilju.
Koliko ima sunca, toliko se zagrije.
Koliko padne kiše, toliko se napije.
Ni na pamet mu nije bilo dizati kredite. Pa savijati pod njima svoje rascvjetane glave.
Pa se nisu morali bojati ni za svoje kuće, ni za svoje korjenove.

Eto, a mislilo se da je Čovjek najpametnija vrsta na kugli Zemaljskoj.