(Ovaj snjegović nije  bijel od snijega, već od šauma. To je torta.)

E, zgodan je ovaj snijeg.

Nešto pokrije. A nešto, bome, i otkrije.

U obližnjoj trgovini rade dvije trgovkinje.

Jedna niska. Druga visoka.

Godinama.

Ja kupujem tamo. Godinama.

Kad su ljetos bile one prevelike vrućine, ona Visoka imala  problema sa tlakom, pa nije smjela ni do Fine. Srećom, u trgovini imali klimu, pa joj se tlak nekako ustabilio.

A Niska skakala po toj žari žaranoj kud god je trebalo.

I pomesti ispred trgovine, i pomoći vozaču kod istovara; otrčati u Finu predati utržak. Putem kupiti gablec i sebi i Onoj s tlakom.

Kad prije desetak dana zakrkao ovaj snijeg, Visokoj „proradili sinusi“.

Ma, rekao joj doktor. Ni za živu glavu. Ni po gablec otići. A kamoli nešto teže.

A ona Niska opet skače.

Pomaže vozačima kod istovara; kupcima kod utovara. Onda na brzinu otrči u Finu. Usput kupi gablec i za sebe i za Onu sa sinusima.

A ona Visoka sjedi u trgovini uz peć. I grije svoje sinuse. Jer joj rekao doktor. Stvarno.

Matere joj njene mrtve.

Onda ova Niska  dohvati lopatu za snijeg: pa bacaj, pa struži, pa razbijaj, pa soli.

Ako bude kazne zbog neočišćenog snijega, odbit će im gazda od plaće.

I,...dostrugala ona, bome, do samog pločnika.

Sirota.

A sutradan zasja sunce i otopli.

Ona Visoka, sa tlakom i sinusima, uze metlu, pa malo pred trgovinu.

- Pomest ću tu vodu sa pločnika! Reče.

– Jeste l' vrijedni?, upitam Visoku, prolazeći kraj trgovine.

- A mora se; mora se!, odgovori Visoka.

Obraz joj čvrsto ostao na licu. Debeo  k'o đon. Ni od snježne grude se ne bi zacrvenio.

Zašto izmišljati ljude za priče?!

Dragi ih je Bog i izmislio. I stvorio.

Jedne sa tlakom.  Jedne bez tlaka.

Jedne sa sinusima. Jedne bez sinusa.

Samo ne znam zašto ih  je ostavio jedne uz druge.

Valjda da ih sebi skine s vrata.