Kad sam nakon udaje došla u kuću i selo moga muža, dvije kuće niže stanovala neka Tet' Desa. A preko puta Tet' Mil'ca. Obje ih samo po dobru pamtim.

– Ma, Diko, krasno ti to...., ma što god bih i ma kako god bih radila, govorila mi Tet' Desa. Govorila tako uvijek: i kad mi je prekmez zagorio; i kad sam svekru napravila gemišt sa sirćetom; i kad bih motikom presjekla najbolju stabljiku; i kad mi iz ruku ispala najbolja “cinjana vangla“, koju „je moja svekrva čuvala kao svoje oči u svojoj glavi“. Hvalila me baš uvijek, a najviše i najglasnije kad bi mi svekrva bila u blizini. Bila ona obična, ali predobra seoska žena.

A Tet' Mil'ca imala “penziju“, pa joj se po svemu i vidjelo. Bome i po držanju.

Na svakom našem kolinju Tet' Desa prala crijeva, ja, Dika, joj to kraaasno polijevala, a Tet' Mil'ca bome sa svoje „penzije“ bila u kuhinji, pekla krofne i vikala na svakog tko ostavi otvorena vrata i hladi joj kuhinju.

Već negdje u ljeto 1991. godine, Tet' Mil'ca prestala k nama dolaziti.

– Ma, pustite je, govorila moja svekrva. Ima tu svoju „penzijetinu“, pa se uzdigla k'o pura. K'o da ja ne mogu obaviti kolinje i bez njenih krofni.

- Kud odvodite te jadne i poštene ljude iz njihovih kuća?!, zapomagala na sav glas Tet' Desa dok su nas dva dana iza Gospe silom tjerali iz kuće i utrpavali u kamion.

- Bježi, babo, da ti ne otfrakarim tu glavu prije nego kamion krene!

Kamion krenuo prema logoru, a Tet' Desa ostala plačući i naričući na pragu naše kuće, koja više nije bila naša.

U logor najprije odveli mene. Za par dana i mog muža. A svi ostali, njih četrnaest, istovareni na cestu, tako da im svatko, tko od kuda naiđe, može repetirati pušku u glavu.

- Pepo, mili, do suza se zagrcnuo jedan Đed Luka. Pa zar i s vama tako?! 'Ajte svi k meni, pa kako meni, tako i vama. Kako vama, tako i meni. Kako se ti ljudi Boga ne boje?, nastavi Đed Luka tužno i prijekorno.

Brzo su svi zaboravili koliko su se puta iz tvoga mlina za badave najeli i svakako pomogli.

Ali nisu.

Preko četiri ratna mjeseca živjelo njih četrnaest, i još Luka, u maloj Lukinoj kući. I sve ih hranila i prehranila jedna kukuruzna njiva uz samu Lukinu kuću.

Bilo u njoj i rakije. I svježeg domaćeg kruha. I orahnjače. I sal'njaka. I kiselog kupusa. I čvaraka. I kobasica. I vina. I masti. I jaja. I slanine. I mesa svake vrste.

Sve to po noći donosili seljani, moleći svoga Boga za ove moje i za one svoje koji po danu sa puškama hodaju i ne mole se ni jednom Bogu.

Sve to po noći uzimali ovi moji, hvaleći svome Bogu i ovim dobrim ljudima koji ih potajno hrane. I ovi moji uveče prije spavanja u strahu molili svoga Boga i za spas duša ovih, koji po danu mašu puškama, ne bojeći se ni jednog Boga.

Gledao to sa Neba samo jedan, jedini Bog. I rekao:

- Tako treba, dragi ljudi.

Najljepša mi je molitva kad jedni drugima pomažete. I, svejedno mi je kojeg datuma tko moli.

SRETAN VAM BOŽIĆ! SVIMA!