SRETAN VAM BOŽIĆ!

Daj nam, Bože, svima života i zdravlja.
Jer,....to ne možemo sami.
A sve ostalo ne može nam dati dragi Bog, već moramo sami.
Moramo, ali i možemo.

Prve dane izbjeglištva provela sam kod rođaka na moru. Slovom i brojkom, sa našim domaćinima, bilo nas sedamnaest.
Prvi dan naša domaćica izvadila pile iz hladnjače. I ispekla ga.
– Aaaa, jeste mi vi neka družina kad nas sedamnaest ne može pojesti jedno pile, govorila naša domaćica kad od pečenog pileta ostalo još par komada.
Mi svi ovo otšutjeli bojeći se samo da nam želudac izdajnički ne zakrulji. A piletine zapravo za nas sve bilo malo i premalo, pa mi došljaci čuvali za domaćine, domaćini čuvali za nas pridošle, a svi skupa čuvali za djecu.
Nabrzo kuhaču dobila ja.
Nikad više pečene piletine, već od jednog pileta lončinu dobrog paprikaša. Uz kockice krumpira i puno finih noklica, svi se do sita najeli.
Pa onda napržiti dobrog i zdravog kiselog kupusa, pun oveći lonac kukuruznih žganaca vaditi žlicom i slagati u neku finu masnoću (ako da, ako ne), od par kockica pržene slanine. Pa lonac graha sa kašom ili makaronima. Bar smo toga u ratu imali u izobilju.
Dok sam ja držala kuhaču, nije bilo gladi.

Ni u ovoj zemlji ne može biti gladi.
Ni u jednoj kući ne smije biti gladi.
Ako je ima, kriva je kuharica jer umjesto paprikaša pravi pečenu piletinu. Ili ne zna kuhati kukuruzne žgance.
U ovoj zemlji ne može i ne smije biti gladi. To tužno pravo (na glad) pripada samo bolesnima, ako se za njih nitko ne brine.
Svi ostali MORAJU MOĆI zaraditi sebi za jelo. Makar s proljeća u putnom jarku posadili kupusa, kojeg će s jeseni kiseliti i preko zime pržiti (ako imaju masnoće), ili kuhati u vodi (ako nemaju masnoće).

Dok je ovih hladnih prosinačkih dana vani padao snijeg, oko glave mi zujao komarac.
Nisam vjerovala. Kako se probio? Gdje se zavukao? Otkud je izašao?
Ni sad to ne znam. Ali je tu. U toploj kuhinji. Leti. Zuji. Živi. A vani – 10.

Tako moramo i mi. Svatko u svojoj kući. K'o taj komarac. Boriti se i izboriti. Bez obzira tko je u Banskim dvorima. I koliko će tamo biti.
NE OČAJAVAJTE ZBOG ONOGA ŠTO NEMATE. VESELITE SE ONOME ŠTO IMATE.
Ako nemate bor, unesite u kuću kakvu odbačenu borovu granu. Ako ne nađete borovu, unesite bilo kakvu.
Ako nemate lampice, (ili struje), povješajte po grani samo božićni nakit. Ako nemate nakit, napravite ga sami od kakvog starog papira. Zgužvajte papir u kugle. Da vam se ne ugužva duša od tuge.
BUDITE KOMARAC U PROSINCU!
Borite se za neku sreću u svakom danu svoga života.
Može se to. Vjerujte. I S P R O B A N O.

Mi, koji pišemo na ovoj stranici, koji se veselimo svaki put kada nešto prepravimo od starog, kada nešto uštedimo, kada napravimo sami, propadali smo puno prije nego je službeno proglašena recesija. Isključivali su nam struju! Istrpavali su nam namirnice pred blagajnom jer nije prolazila kartica. Istjerivali su nas iz ambulante jer nismo imali od čega platiti doprinose za zdravstvo. Za doručak smo mazali pire krumpir na kruh,...jer, drugog namaza nismo imali.
Ali smo uvijek zujali. I borili se. I voljeli.
I danas smo dobro.
Svima skupa želimo miran i blagoslovljen Božić. Da vas utješi, ako trebate utjehu. Da vam pomogne, ako trebate pomoć. Da vas duševno okrijepi, ako ste malodušni. Da vam da volju za život, ako ste bezvoljni. Da se zajedno i poslije Božića nastavimo veseliti malim stvarima.

Uredništvo