Kupila sam ga u siječnju. Na „sniženju do totalne rasprodaje“. Bio je sav skvrčen i potrpan na dnu rešetkaste metalne kutije. Bez imena i prezimena. Bez adrese. A sad! Po pitanju imena i prezimena, vidjelo se da je to Djed Mraz. A što se adrese tiče, još jednom pogledam cijenu, kupim ga i ponesem kući. Živio tu skoro cijelu ovu godinu. Al' sada u kartonskoj kutiji. Strpljivo čekao da prođe proljeće. U ljeto mu se sva leđa upalila od vrućine. Konačno prošlo i ljeto. Pa došla jesen. Pa prošla jesen. Kad je iz svoje kartonske kutije primijetio da sav namještaj prekrivam bordocrvenim prostirkama, zaigralo i njegovo bordocrveno srce. – Znao sam! Znao sam! Sigurno je Božić blizu!

Iz kutije su jedan po jedan lagano počeli izlaziti stariji ukrasi. Na jednu komodu „zavezao se“ Božićni vlakić. Vozio ga keramički Djeda Mraz. Bio to zapravo svijećnjak jer je na svakom vagonu imao udubljenje za svijeću. „Huktao“ preko cijele komode i stao baš tamo gdje je stajao i lani. I preklani. I svih ranijih godina.

Blago njemu, pomisli Djed Mraz. „Čovjek“ očito godinama ima svoje mjesto u ovoj kući. E, ...bar kad bih i ja tako, uzdahne sa strepnjom Djed Mraz u kartonskoj kutiji.

Odnekud iz visina doleti Anđeo u bordo-crvenoj plišanoj haljini. U trgovinama se pojavio preklani i koštao 35,00 kn. Da mi nije bilo muža iza leđa, mam bih si kupila 1 kg (anđela). Anđeo sleti pod bor sa bordocrvenim kuglicama. Tako da jedna grančica bude malo ispred njega. -I on zna gdje mu je mjesto, pomisli sada već uspaničeno Djed Mraz. Dok se sjete da imaju i mene, sve će komode već zauzeti ovi stariji ukrasi. Tako nekako i bilo. Na drugoj komodi smjestili se snjegovići. Na trećoj Božićni ukrasni tanjuri. - Bože moj dragi! Pa gdje ću ja?! Kraj svih ovih ukrasa više ne stane ni moja čizma, a kamoli još ova drvena ljuljačka. (E da! Zaboravila sam vam reći da je Djed Mraz imao drvenu ljuljačkicu).

E, samo mi žao što nisam brojao sve „eksere“ koje sam po kući zbog tebe pozabijao, govorio je ne baš oduševljeno moj muž, držeći čekić u ruci. - Ma molim Te; samo još ova dva. - Uvijek ti kažeš „samo još ovaj, pa samo još onaj“! Dva po dva i puni su ih zidovi. A sad još da ih zabijam i u štok. Tko to pametan radi?! – Ali, molim Te!

I evo ga. Na svojoj ljuljačci klati se po cijeli dan iznad svih ukrasa na komodi. (Morala sam ljuljačku malo produljiti i na nju staviti jednu težu knjigu, da se bolje ljulja i da ljepše stoji). Kroz ova vrata idemo po drva. Tko god od nas prođe (,pa i moj muž), zaljulja ga i nasmije se.