– „Ljudi“, šta je to sa našima na Zemlji ?!, čudile se na Nebu mrtve duše naših pokojnika.

– Pa oni nama neće imati ni za voštane svijeće.

– Pa da! Još preklani jedva nekako skrpili za lampione, a cvijeće malo tko od njih kupio. Kako je vidjeti s Neba, ove godine neće imati ni za lampione.

– Džaba im što su živi, kad iz godine u godinu sve više tonu i propadaju!

– Ma šta iz godine u godinu. Propadaju oni iz dana u dan! Je l' ne vidiš?!, oštro će jedna starija Mrtva duša. Većina ih ne radi. I neće da radi, nastavi Duša uzrujano. Pa ovi što ne rade pograbiše sve od ovih malobrojnih što još rade.

– Ma nemoj tako, nastavi jedna sažaljiva Dušica. Nisu ljudi krivi. Teško im je.

– Ma šta nemoj tako!, uspalila se starija Mrtva duša. Nije im moj pokojni ćaća kriv! Šta ne rade ?! K'o da je nama bilo lako dok smo bili živi. Pa smo uvijek nekako namakli za svijeće svojim mrtvima. Makar za Sisvete. A vidi njih!

– Ma, „ljudi“, smirite se!, pomirljivo će jedna Duša sa sredine oblaka. Do Sisveta je još tjedan dana. Bit će lampiona, vidjet ćete.

– Dobro!, nastavi starija Mrtva duša. Živi bili, pa vidjeli.

– A čuj, nastavi ona Blaga sa sredine oblaka. Nadizali siromaci tih kredita. Pa onda izgubili posao i sad nemaju otkuda vraćati rate.

– A je l'?, nastavi oštro ona Starija. Jesmo ih mi možda tjerali da dižu kredite?! Nama uvijek bio dovoljan plamičak voštane svijeće. I jesenke, koje im u ovo doba posvuda rastu. Al' ne, oni se moraju izveličavati. Nama lampione. Orhideje. Sebi kuće. Ne jednu. Nego za svakoga jednu. A u kućama kupaone. Ne jedna. Nego za svakoga jedna. Pa se sada nit sreću, nit vide, nit jedan sa drugim kakve veze ima. Samo dobrog i velikog duga među njima.

– Ma da, blago će ona Blaga. Al' vidiš da ljudi nemaju posla. Da ne rade.

– Točno je da ne rade, uzrujano će ona Starija. To vidim i ja. Al' zašto ne rade, to ne vidim i ne razumijem. Bome se nekidan i dragi Bog ljutio što im je toliko zemlje zapušteno i neobrađeno, a On im svima zdrave ruke stvorio. Ovi naši dolje i ne znaju što je motika. Ni bašča. A kamoli njiva. Njima finima to sve smrdi. Oni samo novčanik u ruke, pa po mrkvu. Pa po krumpir. Pa po meso. Grehota je tako živjeti, a ništa si sam ne stvoriti na zemlji koja je plodna i pod suncem koje ih grije. Vidjet ćete vi, „ljudi“, da nam ove godine neće imati ni za voštanu svijeću zapaliti, nastavljala je ljuto Starija Mrtva duša.

– Pa neće imati, neće imati!, sad povisi glas Blaga Mrtva duša. Njih grdiš, a i sama si takva. Kao da bi i ti podigla kredit kada bi ga na Nebu davali?! Preživjet ćemo nekako ove Sisvete, zajedno ogrijati duše na onoliko svjetla koliko ga bude bilo, pa daj, Bože, da dogodine bude bolje i ljudima na Zemlji i nama, dušama, na nebu.