- Jeste li sigurni?! Mislim, Vaše je ipak neuporedivo vrednije. Da ne bi kasnije bilo suda i raskida. Ja sam pošten čovjek. Ideja je bila Vaša!

- Jesam, mladiću! Jesam. Razliku si doplatio. A i da nisi, ništa ja ne gubim. Samo, ti to još ne razumiješ. Devet kilograma kruha sam kupila prošle subote. Devet. D e v e t, proslovka još jedamput polako i značajno punačka pedesetogodišnjakinja, koja je upravo uz neznatnu nadoplatu razlike zamijenila svoju vikendicu na moru za simpatičnu kućicu i nešto vrta u kontinentalnom gradiću u kojem se po razrušenim kućama još uvijek vidi rat.

Mladi Čovjek nije ništa razumio. Pogotovo ono o kruhu. Čvrsto je stezao ključ od vikendice, bojeći se samo da se Žena s mora ne predomisli. – Da li je uopće normalna? Da ne bi netko tražio poništenje ugovora ?!- I, može li uopće biti normalan netko tko za malu nadoplatu razlike u vrijednosti da nekom vikendicu na moru za kućerak na kontinentu?

– Ne boj se, reče Žena s mora kao da mu je u glavu zavirila i svaku misao vidjela. Ja se neću predomisliti. Samo nemoj Ti !? I, ...ako ćeš mene slušati, ne hvali se nikom da je imaš!

Bila je divna. Lijepa. Funkcionalna. Uz samo more. Sa lijepo uređenim okolišem. Njegova žena nije vjerovala da im se to dogodilo. Ali, hvala dragom Bogu, dogodilo se. Zašto baš njima?! Vjerojatno zato što su u ratu strašno izgubili. I puno prepatili.

- Pa čuj!, reče mu njegova žena. Dobri smo ljudi. Mi to jedan drugome možemo reći. Kome nismo pomogli, ni odmogli mu nismo. I evo, valjda nas je dragi Bog ovom zamjenom htio nagraditi.

Ali, nije poslušao Ženu s mora. Nisu pravo ni prespavali u vikendici, već su razaslali razglednice. Najprije roditeljima. Oni će se najviše veseliti. Onda braći i sestrama. I Njegovim i od njegove žene. Pa susjedima. Pa kumovima. Pa prijateljima. Pa kumovima od kumova. Sa njima se uvijek lijepo druže na kramu kod kumova.

Da su je kupili i već u nju uselili. Da je prekrasna i da je uz samo more i da oni (roditelji, braća i sestre i od Njega i od Njegove žene; i susjedi. I prijatelji. I kumovi. I od kumova kumovi, a možda čak i njihovi kumovi.....) to svakako moraju doći vidjeti.

Na kraju, i ne trebaju svi imati vikendicu. Evo, ....njima se posrećilo sa tom zamjenom iako još ni sami ne vjeruju da im se to dogodilo. Gdje čeljad nije bijesna, ni vikendica nije tijesna. Na kraju, u ljeto nit trebaš posteljine, nit pokrivala. U ratu se po podrumima spavalo, a da nebi sad tu mogli gdje su ti debeli tepisi na lijepom i toplom parketu.

Odgovora nisu dugo trebali čekati. Napunilo se dvorište automobilima raznih marki i starosti. Oni kasniji parkirali ispred kuće. Zamalo bilo više ljudi na noćenju od podova na koje bi oni legli. Od kumova kumovi poveli i svoje kumove. Bilo tu djeverova. Od susjeda susjeda. Prijatelji od dobrih prijatelja.

S početka donosili poklone. Ne idu oni nikom praznih ruku. I šunku. Da se svi s večeri uz karte malo osole. Druge godine bez poklona. Ma već više ne znaju ni šta bi kome kupili. Stigla samo šunka. Da se uveče svi skupa osole uz kartanje. Treće godine nisu imali kolinje, pa došli na more i bez šunke i bez poklona.

- Pa svoji smo, zar ne?!

Ovi iz vikendice najprije kupili trideset ručnika. Onda dokupili još trideset. Na kraju ih imali sto. I uvijek fali. Na podu ili krevetu, svakom treba neki jastuk. Makar mali. I ,...barem plahta. Noći su tople, ali svak se voli pokriti makar preko stomaka. I, bilo tako godinama. Gosti dolazili. I odlazili. Netko rekao hvala na odlasku, dok se ne oduže, a mnogi odilazili i bez hvale. Neki dolazili sami, a drugi , kad već ide auto i kad već idu kod poznatih, dovodili i svoje prijatelje, poznanike, kumove. Društva radi.

Ovo dvoje iz vikendice padali s nogu od posla; od gužve; od dreke i galame. Što nisu potrašili za jelo , prašak, sapune, to na kraju sezone dali za vodu i struju. Mora nit gledali, nit se u njem kupali.

- Ne boj se prijatelju! Ja se neću predomisliti, reče Čovjek iz vikendice (nekad sa kontinenta), kada je potpisao ugovor kojim mijenja vikendicu na moru za manju kuću na kontinentu. Ja ništa ne gubim. Ali ti to sada još ne razumiješ.

I, ... ako ćeš mene slušati, ne hvali se sada nikom da je imaš.

- Stari se umorio od života, pa dijeli pamet, reče svojoj ženi Novi mladi čovjek koji je sada imao ključ od vikendice na moru.

– Pravo veliš!, odgovori žena tog mladog čovjeka. Gdje čeljad nije bijesna, ni vikendica nije tijesna.

Drugo jutro su već razaslali razglednice. Najprije roditeljima. Oni će se najviše obradovati. Onda braći i sestrama,.... pa kumovima,.....pa od kumova kumovima.....