-Kud' ste vas dvoje raspalili ovako rano?!, upita žena preko plota svoje  prve i jedine susjede.

Proživjeli su,  kuća uz kuću,  glavninu svojih života, tu, na zadnjem dijelu najzadnjeg dijela grada.

-Ma naša Lu u subotu slavi osamnaesti rođendan pa hoće da joj kupimo hrčka, odvrati žena sa ove strane plota, sva sretna što  ih je „ona zmija od prijeko vidjela. Bome i nek vidi“, doda u sebi.

-Hrčka?! Pa zašto hrčka? Djevojke obično traže nakit. Ili garderobu. To vi njoj kupite. A miševa ima uokolo i besplatno. Ni natrovat ih ne stignemo.

– A ne! Naša Lu nije kao druge. Sam me je Bog prosvijetlio kada sam joj ime birala. Ona je profinjena i produhovljena. Osjetila sam to dok mi je još u utrobi rasla, reče ova sa ove strane plota, sjede  kraj muža u neki stari opel, pa se odvezoše u grad po hrčka. No, ona od prijeko još nije pravo ni u kuću ušla, a ovo dvoje se već vratiše. Nije bilo takve trgovine u kojoj prodaju hrčke.

- Malo ćemo prigristi, pa idemo do susjednog grada, doviknu onoj zmiji preko plota.

Malo prigrizli, opet sjeli u stari opel, pa prema autoputu. Navodno, ima jedna trgovinica životinja dvadesetak kilometara odavde. Bila (trgovinica), pa se i zatvorila. Kažu,  bila slaba potražnja za takvom robom. Prokletog hrčka našli u Zagrebu.  Tamo u dlaku izbjegli nekoliko saobraćajki. Ne zna ovaj siromah sa najzadnjeg dijela zadnjeg dijela grada voziti po Zagrebu. A još uz to i krntija od auta.

Tako njihova Lu za osamnaesti rođendan dobila hrčka.

- A budaaala!, govorila ona Zmija preko plota svom mužu koji je isto stanovao tu preko plota. Oglodat će  onog siromaka do gole kosti svojim izmišljanjima.

– Šuti, ženo, i svoju brigu vodi! Nisu tebe tražili novce za hrčka!

– Ma znam. Al' ne mogu ih više gledati tako blesave. Najprije ova stara  izvodila svoje gluposti i uvijek htjela  biti što nije. A vidi sad i male! Nekidan joj miš protrčao kraj nogu, pa je vrištala k'o da joj kožu gule.

– Šuti, ženo, rek'o sam ti. Još će te čuti. A mogli bi i naići.

- Ma šta i ako naiđu? Reću ja staroj da bolje da su si u toj trgovini kupili nekoliko pilića, pa ih uhranili za hladnjaču. Je s' ti ikad čuo da je tu ne'ko ranio miša u kavezu!?

– Al' nije miš, odvrati muž. Nego hrčak. I rek'o sam ti da meteš ispred svojih vrata.

- Ma, miš, hrčak, štakor ....sve ti to isto.

- Mamu mu njegovu, smrdi  k'o  miš, govorio je onaj siromah što je starim opelom do Zagreba išao po hrčka.

I rošklja! Stalno nešto rošklja. I po danu. I po noći. Ne može čovjek ni spavati od njega.

- Zašto Lu ne mijenja pijesak tom štakoru?! Ne može čovjek od smrada ni ručati kad dođe sa posla. I, ... uostalom, gdje je ona?!

– Tiho! Spava. Znaš da je noćas dokasna čitala. I,...nije štakor, nego hrčak! Hoćeš li već jednom upamtiti?!

A pijeska nema. Da ima, promijenila bih ja, ako već nije Lu.

– Kako nema?! Pa rijeka vam je na dva koraka.

- A, koja si ti seljačina!, odvrati sa gađenjem žena. Pa ne mokri hrčak u taj pijesak iz te tvoje rječetine, proklet bio dan kad sam došla i k tebi i toj tvojoj kući. Hrčak treba kupovni pijesak.

- Aha, ljuto će muž! A tog pijeska ima samo u Zagrebu.  Pa ćemo u Zagreb po pijesak za hrčka!?

-Hvalim ti, Bože, što si i ti konačno nešto shvatio.

– Pa naravno da sam shvatio,....odvrati muž, dohvati kavez, otvori vrata, baci hrčka u dvorište, a kavez  šubeknu  u rijeku koja je prolazila u blizini njihove kuće.

Njihova Lu je još uvijek spavala jer je  dokasno čitala.