Nikad, baš nikad nisam vjerovala u onu Darvinovu da je čovjek postao od majmuna. Radom; kad je sišao sa drveta. Jer,...kako je onda i od čega nastalo to drvo? I potok? I sve ostalo što na svijetu postoji, pa i taj majmun od koga smo, navodno, nastali mi? No, kad vidim danas obrnuti pravac i u što se pretvaraju ljudi uslijed nerada, skoro se čini da je Darvinova bila i ispravna. (Oprosti mi, Bože.)

Ne diramo ih dok se dvije po dvije slikaju gole i novinskim oglasima pozivaju da ih se nazove, prisluškuje i tko zna što još, ne dajući običnom čovjeku da bez gađenja otvori novine. Svašta život ljudima donese. Nagoni pobjegnu. Izvitopere se. A ne nestanu. Što se tu može? Mi smo ovakvi; oni su onakvi. Svatko u svojoj koži. Nit o njima mislimo. Nit im se rugamo; niti ih žalimo. Nek' žive k'o i svi drugi što žive. Al' oni neće tako. Oni bi u parade. U iskorake. A čak se i mačke u veljači nekud sklone. Da ih ljudi ne vide.

Nisu ljudi iz Parade nastali od majmuna. Niti ih je takove stvorio dragi Bog. Stvorili smo ih mi. Jer, ovo je planet prava. Samo prava. Svaki dan u godini je dan nekog prava na našem planetu. Čak dapače, i nema toliko dana koliko ima ljudskih prava. Svi imaju pravo na školovanje. Ali ne i obavezu završiti ga. Svi imaju pravo na roditeljstvo. I pravo na odluku koliko će i kada djece imati. Hvala Bogu i naravno. Ali bi isto tako bilo naravno i da svak svoju djecu uzdržava. Svatko ima pravo odlučiti gdje će živjeti. Pa naravno i hvala Bogu da je tako. Ali, ako tamo gdje bi ti volio živjeti, (a svi bi najradije u velike gradove. Što veće, to bolje) nema za tebe posla, vrati se, brate, tamo gdje ćeš svojom rukom zaraditi svoj zalogaj. Izađi iz reda za socijalnu pomoć. Premlad si i prezdrav za to. To nije zanimanje. Ni radno mjesto. Onda još zovu televiziju jer žive u garaži. Pa zašto žive u garaži? Nek dođu u Slavoniju. Tu se ne vide prazne kuće od prazne zemlje. Ni prazna zemlja od praznih kuća. A u svakoj drugoj (kući) po sami starac. Dao bi sve što je u životu stekao da ga netko posluži do kraja njegova iznemogla života. Imao i on (starac) djece i potomaka. Al' pobjegli u grad. Bolje gladan u gradu, nego umoran na selu. Pa nam tako i je. Svima skupa.

Nekidan u jednu Norvešku crkvu zašli troje razgolićenih. Dvoje da se pari pred oltarom i zapanjenim vjernicima, a treći da ih slika. Svi troje da „skrenu pozornost na prava šuma“. Prenijeli to ovih dana svi mediji. Samo slike golotinje. Komentar je bio potpuno nepotreban. Da su si svi troje morali zaraditi jelo koje će pojesti u tom danu navodne borbe za prava šuma, ne bi im tako što ni na pamet padalo. Samo od rada umoran čovjek ima zadovoljan i zdrav san. I iz njega kreće u novi radni dan. Tko ne traži posla, taj ga ni nema. Tko ga traži, taj ga i nađe.

Kažu, podizali bi djecu. Ovi iz parade. Kažu, imaju na to pravo. Pa dobro. Pravo je pravo. Neka im bude. Ali,....neka si (tu djecu) stvore i rode. Ako mogu. Ona sa njom. Ili on sa njim.