Došao u našu župu poslije domovinskog rata. U sivoj vesti sa uštrikanim crnim geometrijskim motivom. Mustra koja se tih godina viđala na sintetičkim vestama prodavanim po tržnicama i sajmovima. Onako kad se klate na vjetru sa pričvršćenom cijenom na bijelom, malo tvrđem papiru. A papir na vestu pričvršćen „zihericom“. Takve veste gotovo isključivo kupovali stariji ljudi. A velečasni Dražen bio mlad čovjek.

Za služit Bogu i ljudima, njemu bila dobra i ta siva; sa crnim geometrijskim motivom. Sintetička.

Živio za nas i crkvu. Nas obilazio, tješio, hrabrio. Crkvu obnavljao. Od gareži. Od kiša, koje su natopile njene zidove kad je 1991. godine sa nje pao i posljednji komad izgorjelog krova. Sve to u samo tri para obuće: zimske čizme; kišne cipele i ljetne sandale, tek malo otvorenije od kišnih cipela. A sva tri para kao da je dobio, ne od oca, već od djeda. Obične. Neugledne.

Za služit Bogu i ljudima, njemu bile dobre i takove.

Kako štedio na sebi, tako i na gradnji.

– Nek' samo ostane više za ljude, govorio je. Preteško se od rata oporavljaju. Njima treba pomoći; u njih treba ulagati. Ljudi su živa crkva.

Pa kupio jeftine lustere.

– Dobri su. Svijetle. I to je dosta. Ljudima treba. Teško im je.

Pa kupovao djeci iz udaljenih sela bicikle. Da mogu ići u školu. Tada još autobusa nije bilo. A i da je bilo; novaca nije bilo.

Poslije, kad je otišao iz naše župe, one jeftine lustere skinuli, pa kupili raskošne. Sve od našeg milodara.

A ljudima bilo svakog dana sve teže. Rat se već polako zaboravljao, al' kriza ulazila na velika vrata.

Velečasni Dražen krstio; sahranjivao; vjenčavao; obnavljao; blagoslivljao; obilazio. Sve u toj sivoj vesti sa uštrikanim crnim geometrijskim motivom. I jednom od tri para obuće.

Kad obnovio našu crkvu, i onu građenu, i onu živu, premjestili ga u drugu župu. Otišao u svojoj vesti. I svojim čizmama. Bila je zima.

Čujemo da je i tamo već crkvu obnovio. I da još uvijek hoda u istoj sivoj vesti u kojoj je otišao od nas i došao k njima.

Pitam se, što bi velečasni Dražen rekao za ovo silno zlato koje je prošle nedjelje izmijenjeno na hipodromu našeg glavnog grada. I, .... pitam se, da li je nešto ostalo za ljude. Jer,... oni su najvažniji. A preteško im je. Nisu se svi još ni od rata oporavili, a već došla kriza i recesija.