Kad trubeća svatovska kolona subotom vozi mladence da izreknu i potpišu svoje “da“, zna se da su roditelji i sa jedne i sa druge strane već potpisali. Tko kao glavni, tko kao solidarni dužnik. Za kredit.

Da se plati sala za svatove. Jer, pod šatorom više nitko ne pravi svatove. Pa neće ni njihovo dijete. Jer,...nije ono najgore. A nisu, bome, ni oni.

Nek bude u sali, pa makar im to bilo zadnje u životu.

Pa tu glazbu. Makar iz susjednog mjesta. Ako već ne izdaljega. Pa nije ni njihovo dijete najgore, pa da mu sviraju ovi ovdašnji. A, bogami, nisu ni oni (najgori).

Pa te kolače. Nitko ih više uoči svatova ne peče kod svoje kuće. Pa neće ni oni svoju kuću prljati. A niti im je sila. Nisu ni oni najgori. Mogu i oni platiti. I platit će. Za svoje dijete. Samo, što j' reć, reć', traže te baba previše. 4.000, kn samo za ruke. Materijal dami dovezi. Sve po popisu. A sigurno pola pokrade.

Pa onda kuhare i konobare. Tko će ti više ići od rodbine. To se tako više ne radi. Platiš ekipu, pa si bez brige. 10.000,00 kn. Samo za ruke. A onda bi i da im se kuha kava, i pokoje pivo iz frižidera. Pa,... i ako bi im malo sarmu pomogli motati. Pipav je to pos'o.....

– Ma joj, ne treba sad praviti cirkusa, ali....samo kad ovo prođe, čut će oni svoje. Zaračunati su znali.

Još skočiti u Bosnu po papirnate stolnjake. I nadstolnjake. Tamo je to sve jeftinije. I papirnate salvete. I ručnike za ruke. Jest da košta, ali poslije samo sve „zbubaš“ u vreću za smeće. E da! I vreće za smeće.

I mašne tamo treba pogledati. Tu su po 10,00 kn. Jedna. I to ona osrednja. A na svaki auto treba dvije. Najmanje.

Ma tko još pravi ruže od krep papira. Da nam se ljudi smiju. Mašne ćemo.

Ne zaboravite cvjećara.

- Pa šta sad “Kakvog cjećara?“. Znaš šta je cvjećar. Nismo ni mi najgori da svojim cvijećem kitimo salu.

Treba uzeti onoga što je kod kuma Marka pravio aranžmane. On u njih stavlja puno grožđa.

– E, sad već izmišljate i pretjerujete. Otkuda grožđa u mjesecu svibnju ?!, zausti sada već uspaničeni glavni dužnik jer troškovi već do sada skoro izjeli cijeli svatovski kredit.

- Pa kupi se, ako ti stvarno nije jasno. Iz uvoza. Jest da košta, ali mu bobe možeš očima jesti.

I tako, kuna po kuna (na lipe nitko i ne gleda), kuna po kuna, sve do 50.000,00 kn. I to bez haljine. I odijela. I ružmarina.

- Šta si ga onda nisi sama uzgojila ako ti je sada skupo, reče bezobrazno jedna baba, koja je tražila kunu po grančici.

- Pravo ti je i rekla, reče već sluđeni glavni dužnik svojoj solidarnoj dužnici. Znala si da imaš dijete za ženidbu. Da si marila, sad bar ružmarin nismo morali kupovati!

- Majku im lihvarsku, reče poslije svatova sva uplašena solidarna dužnica. Gdje su samo čuli za toliku kamatu.

- Guliti kožu sa poštenih ljudi; gdje to još ima, osim kod nas, nadoveže se nemoćno, ali ljuto i glavni dužnik.

A nekad, pazilo se kad će se praviti svatovi. U ljeto. Da mogu biti u dvorištu. U ljeto. Kad kokoši dobro nose. U ljeto! Kad cvijeća za vaze posvuda ima.

A nekad, nosili jedni drugima svatovske košare u pomoć. Pekli kolače jedni drugima. Pomagali jedni drugima oko kolinja i pečenja. Posuđivali jedni drugima stolnjake i suđe. Na stolovima bile vaze sa bijelim livadskim ivančicama i mirisnim, crvenim, majskim ružama.

Bili samo jedni potpisi. Oni mladenački.

A poslije svatova svak krenuo za svojim poslom. Veselo. A,...ako je baš nekoga i bolila glava, bilo to samo od previše vina, a nikako od kamatnih stopa.