- Radi, Čovječe, reče dragi Bog, kad je stvorio Čovjeku ruke.
Pa, ....kad se okreneš i pogledaš u ono što si napravio, srce će ti se preliti veseljem.

S početka tako i bilo. Čovjek ustajao sa Suncem. Radio sve do podneva. Onda jeo; malo otpočinuo, te nastavio sa radom poslijepodne. Kad bi otišlo Sunce, Čovjek oprao svoje umorno tijelo i legao spavati.
Volio se Čovjek počesto okrenuti iza sebe; da vidi koliko je i kako napravio. I,... uvijek mu se tada srce prelijevalo veseljem. Baš kako mu je dragi Bog obećao.
– Jako si to lijepo napravio. Jako, jako lijepo!, divilo se urađenom i Sunce sa neba.

I bilo tako dugo. Dugo. Desetljećima. Stoljećima. Bio Čovjek sit. Zadovoljan. Radostan.
Krava mu davala mlijeko. Kokoš mu nesla jaja. Pas mu čuvao kuću. Rijeka mu tekla uz samu njivu. Sunce ga jutrom zvalo na posao; s večeri ga pratilo na spavanje. Prije spavanja bi Čovjek još u mislima prevrtio sve što je toga dana radio i napravio, i sa takvim mislima zaspao. Sa srećom na licu.

- Bože, dragi, pa gdje su nam ljudi, zabrinuto će Sunce. Pa vidi, tek gdjekoji. A gdje su svi ostali?!
- Spavaju!, tužno odvrati dragi Bog.
– Kako to misliš, spavaju?! Pa što su onda noćas radili?!, u čudu će Sunce.
- Aaaa, izmislili si neke ekrane, pa gledaju u njih. Sad u jedan; sad u drugi; sad u treći.... Pune su im kuće ekrana!
– O dragi, Bože, pa zašto im dozvoliš tako ?! Izumrijet će bez sunca i zraka.
– Ne slušaju ti oni mene više, tužno će dragi Bog.

Ekrani za gledanje s početka bili skupi, pa se ljudi udruživali, zajedno ih kupovali, pa poslije zajedno u njih gledali, a dok su ih gledali, međusobno se smijali i šalili. Poslije gledao svatko sebi kupiti ekran. Da ga u miru gleda. Da mu ne smetaju drugi ljudi.
Onda si počeli kupovati još ekrana. Za svaku sobu. Da sami sebi ne smetaju. Zamračili bi prozore, da im ni Sunce ne smeta dok gledaju u ekran.

I nabrzo,....više nitko nije izlazio iz kuća. Pa nitko nije nikog ni sretao. Ni upoznao. Ni trebao.
I djeca se prestala rađati. Tko bi još i o njima mislio?!
U zamračenim sobama ljudima oslabiše noge; onemoćaše ruke. Oboli im vid. A poslije i um.
– Sami sebe zatrše, reče tužno dragi Bog.
A učio sam ih da života nema bez sreće. A sreće bez rada. A rada bez sunca i dana.