– Nemojte ga voditi u dom!, rekoše seljani socijalnoj radnici, koja je došla po Starčića sa sredine sela. Neka ga među nama. Nek' živi u svom. Priletit će mu ne'ko nekad, kad već nema nikog svog.

I bome: priletali mu.

- Evo, poslala žena malo ručka!, reče susjed sa kraja ulice. Žurimo se pokupiti sijeno, pa danas kuhala samo paprikaš.

- E moj sinko! Ja sam nekad uvijek prvi u selu sijeno spremio. Ja nikad pred sebe nisam dao. Mojim su se plastovima svi divili. Kod mene ni travka nije smjela ostati na livadi. Svi su mi se u selu čudili kako ja to znam tako. Iz okolnih su sela dolazili. Neki tražili da i njima sadijevam plastove..........

(Za ručak ni 'fala. Ni vraže; ni sotone.)

Sutradan dotrči žena od preko puta.

- Evo, dida, toplih čvaraka. Koljemo, pa da i Vi malo probate.

- E, kad sam ja nekad klao; ničije u selu nije bilo k'o moje. Ja nikad nisam dao pred sebe. Ili' najbolje, il' nikako. Čudili se svi u selu kako ja to tako znam. Od mojih krvavica boljih nije bilo. A čvarci!!! Takvih ti još nisi jela u svom životu. Kod mene bi već u tri ujutro počelo skičati prase; samo da budem prvi gotov. Ma, to nitko nije vjerovao kako ja to tako stignem. I znam..........

(Za tople čvarke žene od preko puta, ni fala. Ni vraže; ni sotone.)

I tako redom. Tko mu dojuri donijeti ručka iz žetve,.....baš je njegova žetva uvijek bila najbolja. I ,...baš je njegovo žito uvijek bilo najkvalitetnije,i....baš su mu se svi uvijek čudili ...., i iz okolnih mu se sela dolazili diviti.......

Kako za žetvu, tako i za sjetvu. Kako za sjetvu, tako i za rezidbu; kako za rezidbu, tako i za sječu. Kako za sječu, tako i za berbu......

Baš u svemu on bio najbolji. Baš najpametniji. Ma čudo jedno. I baš najvredniji. Nadaleko. Njegova rakija k'o ničija. Najjača. Njegov med najzdraviji. I najhranjiviji. I nije mu bilo ravnog. U pet sela. Ma u pedeset sela. Svi tražili baš njegov med.

Trešnje mu bile najslađe. Orasi najrodniji. On pred sebe nikom dao nije......

- Ma pocrkali dabogda, mrmljao starac sa sredine sela kad ga socijalna radnica vozila u starački dom. Mene jednog nisu mogli prehraniti. A toliko selo. Ma, dabogda im se svima sjeme zatrlo.

– Mogli su te, djede, prehraniti. I htjeli su. Al' te nisu mogli predurati, odgovori mu socijalna radnica, pažljivo obilazeći lokve na seoskom putu.

- Ma šta se grizeš, beno jedna?! K'o da se on sad zbog nas sekira. I neka su ga bome odveli u dom! Neka radidu s njim šta godar znadu, reče susjeda od prekoputa ovoj iz sokaka.

- Ne treba njega žaliti, nadoveza se treća, čija kuća bila na istoj strani gdje i djedova. Nikoga taj ne treba. Sam je sebi dovoljan. Kad je on nekoga iz sela pohvalio?! Nikada. Samo on. Pa on. Pa on.

- Pravo vi žene kažete! Nije dao čovjeku zinuti. Samo ga slušaj, pa slušaj, pa slušaj!, osokoli se i ova iz sokaka.

- Žene, je l' nekom možda 'fala za ručak rek'o?!, opet će ona od prekoputa. Nije, pomalo ljuto se nadoveza dalje.

- Pazi, djede, sad kad dođeš u dom, reče socijalna radnica. Da se ljudi opet ne razbježe od tvoje hvale.