Ponedjeljak.

Mala Ladica juče otputovala u Zagreb. Svašta sam joj napakovala. I kupila i napekla. Neka. Treba djetetu. Učiti je teško i preteško. Sama je tamo. Nedjeljom uvijek pečem dvije tepsije kolača. Da ona može odnijeti. A i nama da ostane. “Trefi“ netko doći. A ... ,i ako ne „trefi“, tu sam ja. Prevolim slatkiše svake vrste.

Još je ponedjeljak. Ali poslije podne. Došla baka i donijela svega za Malu Ladicu. Čokoladu; kekse; kompot.

- Pa pojedi ti, kad je već ona otišla.

- Ma šta bilo. Kako bih ja?! Evo, ima još pola tepsije kolača. A i da nema? Kakva bih ja bila majka da ja to sad njeno pojedem?! A ona sirota u Zagrebu. Sama o svemu mora voditi brigu. A učiti je teško. Preteško. Sve tako povišenim tonom prema svojoj mami, pa odnesem sve što je donijela za svoju unuku u njenu sobu. Da je čeka kad se vrati.

- Tako!, rekoh mirnije po povratku. Neka Mala Ladica zna da joj je to baka donijela.

Utorak.

Još četvrtina tepsije kolača od nedjelje.

Srijeda.

Još samo jedan kolač od nedjelje. Srećom moj muž ne voli slatko, pa me kolač dočekao dok sam se vratila sa posla. Iako, možda bolje da nije ostao ni taj jedan. Samo me nadražio. A više nema. Ma,...rađe b' crkla nego sad uzela ono od Male Ladice. I pljunula sebi u lice. Ona sirota tamo sama u Zagrebu. Učiti je teško. A ja da ovdje požderem što joj je baka donijela. Ne dolazi u obzir.

Još uvijek srijeda. Ali predveče. Možda da ipak uzmem kekse?! Ona ionako više voli čokoladu. A i,...nije njoj baš zdravo jesti te kupovne kekse. Tko zna što oni sve u njih trpaju, kada su ovako dugo hrskavi i svježi?!

Srijeda iza večernjeg dnevnika. Ma da. I bolje da sam ih ja pojela. Za moju liniju ionako više nema spasa. A ona svoju jako pazi. Tako i treba. I ja sam tako kada sam bila u njenim godinama.

Četvrtak.

Pojela čokoladu koju je Maloj Ladici donijela baka. I nije baš bila neka. Zasigurno znam da Mala Ladica takve ne voli. Tko bi znao ako ne ja?! Pa majka sam joj. Uostalom, do njenog povratka ću joj kupiti bolju. I finiju. I kekse. Pa neće ni znati da sam joj išta pojela. A kompot je tu. I neka. Rađe bih si obje ruke otsjekla nego od djeteta pojela kompot. Dok ona sirota tamo uči. Kakva bih ja majka bila da joj to sad pojedem?! Ma nema toga na svijetu! Kompot je dobar. Razgali. Osvježit će je. Nek ga pojede jadna u pauzi od učenja.

Petak.

Čitala sam negdje da u te kupovne kompote stavljaju svakakve konzervanse. I umjetne boje. Dobro da sam ga ja pojela. Samo je još trebalo da ti konzervansi naškode Maloj Ladici. A toliko sirota ima za učiti. Svakoj je majci zdravlje njenog djeteta najvažnije.