I ovo je moj ručni rad. Nije apstraktna umjetnost. Radila sam ga u rujnu 1991. godine. zatvorena u podrumu jednog logora.
Rekli su mi:“ Nećeš živa odavde!!!“ No, umire se onda kad nas dragi Bog pozove k sebi, a ne kada zlikovac naumi. Kćer mi je imala samo godinu i pol dana. Sin tek devet. Toliko su još oboje trebali mamu. Zglobovi su mi se razdvajali koliko sam čvrsto grčila ruke u molitvi.
Kad sam zaspala (u logoru se ipak spava: malo, uplašeno; bez jastuka i jorgana; na vlažnim daskama; samo pred jutro) sanjala sam da me ipak puštaju. Vidjela sam u snu sebe kako koračam u zelenoj jakni u kojoj su me i doveli u logor, sa kojom sam se pokrivala ili je umjesto jastuka stavljala pod glavu. Vidjela sam i djecu. Trčali su pred mene, ali ih ja nisam poznala. Izgubila sam pamet, sjećanje i samo ih gledala ne znajući ni tko su oni, ni zašto trče prema meni, ni tko sam ja. Probudila sam se naglo i prestravljeno. Mislim da mi je kroz taj san dragi Bog htio reći : „I ti nešto moraš učiniti. Ja ću ti spasiti tijelo, a ti spašavaj duh, razum! Ne smiješ se toliko bojati!“
Da, ne smijem se predati. Zbog njih dvoje. Tko će im torte peći za rođendane, ako ja sada pokleknem? Tko će ih grliti kad se na njih tako male obruše nepravde? Tko će ih voljeti odavde do kraja svijeta ako se ja sada ne budem borila za njih? I tata im je u nekom logoru.

Ostavili su mi ručni sat. Omaškom? Ili namjerno; da mi olakšaju; da se ne izgubim u vremenu? Ili namjerno da mi otežaju; da vidim kako vrijeme uopće ne ide u mraku, u strahu?
Tko zna? Sat je imao kožicu. Kožica kopčicu. Kopčica malu metalnu polugicu duljine tek nepun centimetar.
Imala sam i maramu. Staru. Ispranu. Trčeći ju je donijela debela susjeda za koju sam se prevarila u dvije stvari. Prvo, mislila sam da tako debela nikad ne bi mogla potrčati. Uvijek je gurala uz sebe bicikl samo da uz njega lakše održava ravnotežu. Tako je išla u trgovinu, u susjedstvo, u grad. Drugo sam mislila da bi život za mene dala i da bi me i u mišju rupu sakrila samo da me spasi. Toliko smo bile dobre. Mislila sam ja. A u rujnu 1991. godine shvatila sam da nije bilo tako.
Dotrčala je, bez bicikla, noseći ovu maramu koju sada gledate. Istina, tražili su je ovi što su me zarobljavali. Da mi zavežu oči. Da ne vidim kud me vode. Da ne znam kud su prije mene odveli uplašene ljudske stvorove koji su drhtali od straha kako sam i ja drhtala. Možda je i ona drhtala od straha. Možda se bojala za sebe. Možda sad griješim dušu. Al' nije morala dotrčati. Tad ne bih zamjerala.

Kopčicom sata počela sam izvlačiti niti iz marame. Četiri niti izvučem, četiri ostavim. Marama bila stara i isprana, čak i poderana. Niti se teško izvlačile, pucale. Još bolje, mislila sam. Više ću zaokupiti um. Borila sam se za svoju djecu, za dva najvoljenija bića na svijetu: jedno od samo godinu i pol, a dugo tek od devet. Moram uspjeti: ne izvući niti, nego um sačuvati. Za njih dvoje.
Išlo je polako. Al' vremena sam bar imala, iako ja nisam znala koliko mi ga je ostalo. Izvučene niti motala sam u klupko vezujući jednu nit za drugu u dugi, tužni konac. Nisam bacala ni najmanji končić. Prionula sam tome zamišljajući da im štrikam vestice. Njemu plavu, a njoj roza. Čim bih pred vratima čula svirepe korake koji možda nose malo hrane, ali možda i smrt, sakrila sam pod jaknu i maramu i klupko i sat.
Rujan je odmicao, granate su padale, stražari su kleli, obroci bivali sve manji i sve rjeđi i rjeđi. Izvučenih redova bilo sve više. Klupko bivalo deblje i deblje. Jedna strana je bila gotova. Podrum je bio sve hladniji. Okrenula sam maramu pa istim poslom krenula sa druge strane. Ovo je bilo još teže jer su se niti kraj ranije izvučenih redova izvlačile za onima koje sam sad vukla. Radila sam polako. Dani su prolazili još polakše. Marama je sad bila „isšpartana“ u kockice. Onda sam je počela nanovo krpati. Istim „ alatom“. Upredala sam klupko u izvučene redove. Kukicom na kopči sata izvukla bih konac sa jedne strane marame, potom ga prstima izvukla, ugurala ga u slijedeću kockicu prema dolje, pa opet kukicom vadila konac van (kao da vezete goblen, ali nemate iglu već samo konac, prste i takvu kopčicu od sata). Ako se pažljivije zagledate u donji dio marame, vidjet ćete da sam „ pokrpala“ nekih desetak centimetara.
Onda je napravljena razmjena zarobljenika i ja sam kroz nju puštena na slobodu. Opet su mi povezali oči. Istom ovom maramom sa kojom sam i odvedena u logor.

Nema večeri i nema jutra da se ne zahvalim dragom Bogu što imam jastuk, deku i jorgan. Čak krevet.
Što sam mogla zagrliti i utješiti svoju djecu kad god bi im netko nešto nažao učinio. Nije bilo ni jednog rođendana da im nisam tortu ispekla. Dogovori bi počeli i dva mjeseca ranije. Kakvu ćemo; koliku ćemo, u obliku čega ćemo. Onda smo išli nabavljati namirnice, crtati pozivnice, smišljati zabavne sadržaje. Iz logora se vratio i njihov tata, pa smo oboje bdjeli nad svakim njihovim osjećajem.
Dragi Bože, hvala Ti za sve to!