- A jeb'ga, šta se bojiš?! Vratit ću ti. Dvjesto maraka je uvijek dvjesto maraka, govori i dan danas, svaki put kad me sretne, jedan iz našeg mjesta kom smo posudili marke davnih godina kad je još bilo tih novčanica.
- Pa dođi mi makar pomoći oko drva, reče mu nedavno moj muž. 'Ajde, pozvat ću još jednoga, pa nikome neće biti teško.
- Dobro, spremno će naš dužnik. Ajd' sad u subotu!, nastavi važno.
- Dobro, može u subotu. Al' nemoj da ne dođeš!
- Pa rek'o sam da ću doći i onda ću doći!, sad će već uvrijeđeno naš dužnik.

I eto. Danas je ta subota. Muž i ja uranili. Upalili vanjsko svjetlo. Da čovjek vidi. Otključali. Da čovjek može u kuću. Naložili vatru. Da svi skupa k'o ljudi u toplom popijemo kavu.

Kava se ohladila. Kuhana rakija ishlapjela. Razdanilo se. „Onaj Drugi“ što smo ga zvali da nikom ne bude teško, kasnio sat i pol.
Taman kad sam na stol stavljala grah sa finim, mesnatim, ovogodišnjim buncekom (,a bilo to oko podne), evo i ovog od dvjesto maraka.
Nije mog'o ranije. Doš'o mu jedan. A,... nema ni veze i nije greda, nastavi kroz osmjeh. Drva ionako neće pobjeći! Zaključi.
I sad, koliko god sam ljuta bila, ne moš' s njim krenuti od jutrošnjeg rasporeda. Ručak je na stolu, pa posjedosmo i njega.
– Pa dobro! Potješim samu sebe. Nek' se sada i on zgrije i najede, pa će onda raditi. Pa tako i bilo.
No......, ima on na mene jednu molbu, reče žvačući mirisni dobro skuhani buncek. Kad bi ja bila tako dobra, a zna on da hoću, pa da skočim do trgovine po tri kile kruha i onda,.... kad sam već u autu, da odvezem taj kruh njegovima kući jer nemaju ni korice. A on je rekao ženi da ću ja dovesti. (Žena nezaposlena, a „djeca“ odavno punoljetna).
Nisam vjerovala da čujem što čujem. Al', čula sam. I to dobro.
Svladala sam nekako ljutnju u sebi jer znam da mi muž ima bolesnu kralježnicu i da ne može to sam napraviti. A i ovaj drugi, što je došao da ni jednom ne bude teško, nije od nekog velikog posla.
-Dobro! Daj novce (za kruh)!
- A jeb'ga! Pa nemam novaca! Odbi mi od današnje dnevnice!