Jednom davno, davno, prije puno, puno, puno godina, jednom kralju i jednoj kraljici rodila se kćer. Nazvaše je Trnoružica. Na njeno krštenje dođoše svi ljudi, ali i sve vile iz okolice. Ljudi se divili prelijepom i prenježnom ljudskom stvorenju, a vile joj prilazile i darivale je.
- Nek bude lijepa, veli jedna.
- Nek bude pametna, reče druga vila.
- Nek bude sažalna, reče treća .......
Redale se tako vile, prilazile jedna po jedna malom stvorenju. A onda priđe jedna crna; jedna ružna vila. Dotače brzo dijete i reče:
- Neka umre!
Nasta jauk, pometnja, lelek. Kraljica od straha i očaja pade u nesvijest. A prelijepo i prenježno, tek nedavno rođeno dijete samo umilno gledalo što se oko njega događa. No, onda srećom, došla još jedna dobra vila, pa smrt prepravila u stoljetni san.

Puno, puno, puno godina kasnije, kad na zemlji više nije bilo ni kraljeva, ni kraljica, ali ni vila, jednom čovjeku i jednoj ženi se rodila kćer. Bilo to prekrasno i prenježno djetešce, kojega su tata i mama voljeli više nego da im se rodila prava princeza. Zapravo, za njih je ona i bila princeza. Najpravija. Prevoljena.
Kad se žena malo oporavila od poroda, bile djetetu krstitke. Pozvali sretni roditelji sve prijatelje i sve rođake, pazeći da nikoga ne zaborave i da se nitko ne naljuti. Neka i svi njihovi, zajedno sa njima uživaju sreću toga dana. Bilo kod njih toga dana i ića i pića da se ni kraljevi ne bi postidjeli takve ponude.
A i gosti nisu dolazili praznih ruku.
I,...kako tko pristizao, prilazio odmah i kolijevci. Da prvo vidi djetešce.
Presretni i preponosni roditelji stajali uz dijete.
– Nek bude lijepa žena koliko je lijepo dijete, rekoše jedni i poglade dijete.
- Daj, Bože, sretno i zahvalno ponoviše za njima djetetovi roditelji.
– Nek bude uvijek sretna i zadovoljna, rekoše slijedeći koji stigoše na krstitke.
- Želja vam se uslišila, odgovore roditelji.
- Nek bude hvalisava, kao ja. Hvalisavost je najvažnija za čovjeka, reče djetetov stric, koji upravo pristigao.
– Neeee!, povikaše nesretni roditelji. Ali stric već primio dijete za ručicu.
Nasta pomutnja i komešanje.
A dijete samo umilno gleda što se to događa oko njega.
- Nek bude zlurada kao ja. I cinična, reče djetetova baka, pa i ona dotače dijete. Bez tih se osobina ne može kroz ovaj težak život.
- Najvažnije je biti lijen, reče djetetova tetka. Nek bude lijena, kao ja, inače će je poslovi u životu satrti. I tetka dotakla dijete.
Nasta lelek. Prestade veselje.
– O sirotice moja mala! Nitko te neće voljeti ako se ispune ove želje!, plakala izaglasa djetova majka nad kolijevkom.
No, kako na svijetu više nije bilo vila, djevojčica izraste u lijepu i zdravu, ali lijenu, zluradu, hvalisavu i ciničnu ženu. I zaista je baš nitko nije volio.

Svaki je čovjek počeo život kao dobro, čisto, nedužno dijete. U nekoj kolijevci; nevažno kakvoj.
Svaki mu dan u životu nešto bilo poklonjeno. Nekad dobro, al' nekad i loše.
Prišla tako Čovjeku jednom Neimaština. Uhvati Čovjeka za ruku i reče:- Gladuj! Dugo gladuj! Nije se Čovjek ni snašao, a Neimaština ode i odnese komadić njegove nade i životne radosti. A Čovjek ostade gladan.
Imao Čovjek, srećom, još puno životne radosti. Prionuo poslu, radio vrijedno, pa i opet privrijedio kruha i za sebe i za sve oko sebe. Onda mu jednog dana priđe Bolest, pa reče: - Boluj! Boluj dok god je u tebi i zadnja kap snage! Bolest ga dotače, uze i ona njegovu životnu radost i nadu, i ode. A Čovjek ostade previjajući se od bolova.
No, nije se predavao. Imao on još puno životne radosti i nade, pa nabrzo i ozdravio.
Onda jednog dana, dofijuče odnekud Rat i Čovjeku sve sruši i spali. Svojim jezivim glasom doviknu Čovjeku:
- Boj se! Cijeli se život boj. Ako me ikad zaboraviš i prestaneš se bojati, opet ću ti doći!, zagrmi Rat i otkide iz Čovjeka i ono malo životne radosti što je ostalo iza Neimaštine i Bolesti.
-Al', nisam ja zlotvorkakvim me Ti smatraš, nastavi zjačiti Rat. Neću ti uzeti sve. Neka ti ostane nada u očima.
I.....ostade Čovjeku nada u očima.

Oprostite uoči ovog Božića! Ne ljutite se! Pomirite sa svima.
Nisu vas ljudi ni vrijeđali, ni jadili, niti vam pakostili. To je iz njih činila Neimaština, Bolest, Rat...
Dok budete ljudima čestitali Božić, samo gledajte njihove oči. To su iste one oči sa kojima je svaki ljudski stvor krenuo u život. Iz neke svoje kolijevke. Oči čiste. Dobre. Nevine. I,...uvijek pune nad.