Za sve Božiće moga sina, dolazio bi nam u kuću Djed Mraz. I, zamislite, molim vas, uvijek je donio baš ono što je mališa želio. Bilo nam je jedino žao što je Djed Mraz „potrefio“ doći baš onda kad nije bilo tate.

Prvih se godina mališa bojao. Kasnije počeo zagledati u Djeda Mrazove cipele.

- Vidi, mama! Iste k'o tatine!, rekao je jednog Božića.

- Ovaj Djed Mraz ima glas k'o naš tata!, primijetio je mališa slijedećeg Božića. Kad su ovakve primjedbe prestale, znali smo da je tajna otkrivena, pa je tata uvijek bio kod kuće, a Djed Mraz ostavljao poklon pod borom.

Na Badnjak 1991. godine moga muža nije bilo kod kuće. Ali sada stvarno. Tri mjeseca ranije odveden je u logor. Koji? Nisam znala. Gdje? Nisam znala. Da li je bio još živ? Nisam znala.

Sjedila sam bezvoljno i pretužno na tuđoj stolici, u tuđoj sobi, jedne tuđe kuće i čuvala svoju, tada dvoipogodišnju kćer.

Prenu me kucanje. I neki glas: „Ima li tu dobre dječice?!“

Kroz vrata uđe jedan mali Djed Mraz. Na glavi neka crvena kapa. Obukao neku crvenu majicu. A, ispod majice neki četvrtast stomak. Kao da je od jastučića. I neka velika vreća na malim leđima. Na licu brkovi i brada od vate. A cipele mu iste kao i od moga, tada devetogodišnjeg sina.

Poskoči moja kćer. Malo u strahu, više u veselju, pa se privi uz mene.

- Ja sam čuo da si ti jako dobra djevojčica, reče mali Djed Mraz. – Je li to istina?

- Je, je, Djeda Mraze, požurim ja videći da se malena, koja je kao omađijana gledala u Djeda Mraza, neće sama usuditi odgovoriti. – Ona je tako divna i mila djevojčica da takve nema na cijelom svijetu. I njen brat je predobro i prekrasno dijete, nastavim ja, boreći se sa suzama. Ali, njega sada nema kod kuće.

- Onda ćeš ti, djevojčice, kad si tako jako dobra, dobiti poklon od Djeda Mraza, reče mali Djed Mraz, naglašavajući glas „r“. Baš kao i moj devetogodišnji sin.

Zavuče mali Djed Mraz svoju malu ruku u svoju veliku vreću i iz nje izvuče nekoliko lutaka. Polovnih, ali do sada neviđenih i neprepoznatljivih. I jednu veliku, prozirnu najlon vrećicu punu raznih keksa: dosta polomljenih i izmrvljenih. Istih onakvih kakve su nam nedavno donijeli neki naši izbjegli i siromašni rođaci, kakvi smo i sami bili.

- Dobro, idem ja sad, a ti malena budi i dalje tako jako dobra djevojčica kakva si i do sada bila.

Nisam ga zadržavala jer sam osjetila težinu nakupljenih suza i znala da ih neću moći još dugo skrivati kapcima.

Kad se moj sin nabrzo vratio, njegova sestra je sve ciktala od veselja. Šteta što se on, braco, nije vratio ranije jer je bio Djed Mraz i jer ju je pitao da li je dobra i mama je rekla da je ona jako dobra i da je braco isto jako dobar i onda je njoj Djed Mraz donio igračke, pa se i braco može igrati sa njenim igračkama. Donio je i kekse, pa će ona dati i braci kekse, kad već on nije bio kod kuće i od Djeda Mraza dobio svoje...........

Nikom ovo do sada nisam pričala. I nisam ovoliko plakala od kada sam se vratila iz logora.

U velikoj razmjeni ratnih zarobljenika, 16. siječnja 1992. godine oslobođen je (do Neba hvala Dragom Bogu) i moj muž. I, .....već slijedećeg Božića Djeda Mraz je imao „potpuno iste cipele kao i naš tata“.