- Molim vas.

- To u ponedjeljak - odbrusi mi šalterska službenica u bolnici i baci nazad kroz šalter moju uputnicu za laboratorij.

Pokupim ponizno uputnicu. Teško sam i do nje došla. Dobila je tek nakon svih onih koji su ušli preko reda. Pa su onda ušle dvije medicinske sestre. Pa se onda iz ordinacije čuo smijeh. Potom su izašle te dvije medicinske sestre, ali sa njima i doktorica i njena medicinska sestra. Do pauze, bar kako je pisalo na njenim vratima, bilo je još dobrih petnaest minuta. Ali, Bože moj, kad se društvo već okupilo. Pa su se onda sve četiri njih uputile u jednu drugu prostoriju. Onda se iz te druge prostorije čuo smijeh. Onda je počela službena pauza. Trajala je pola sata. Prema obavijesti sa vrata. No, kako je očito u toj drugoj prostoriji bilo jako smiješno, doktorica i sestra su ostale jedan sat. Kad su se vratile, sa njima je došao jedan čovjek, pa su prvo uzele njega, a tek poslije sam došla ja na red i dobila uputnicu za laboratorij.

Došao i ponedjeljak.

- Od sedam, veli mi gospođa koja je došla prije mene.

Do sedam nas se skupilo dvadesetak, a novi su stalno dolazili.

Sedam i pet, šalter se ne otvara.

Sedam i deset, šalter se ne otvara.

- Valjda još piju kavu, reče jedan iz reda.

Iz laboratorija već uveliko prozivaju, al' ne možeš u laboratorij dok ti ne uvedu uputnicu na prijemnom. Znala sam ja to. Zato sam i bila u petak na prijemnom. Da me je htjela upisati, danas bih već i ja odavno prošla savinute ruke, držeći vatu sa unutrašnje strane lakta. Al' nije htjela. Šta joj možeš?

U sedam i petnaest evo i gospođe od petka. Al' ne sa kave, kako smo se nadali, već tek sa ulaznih vrata i još u kaputu.

Tko sjedio pritrčao, tko stajao, još malo prišao.

- Ne skačite, veli gospođa u kaputu. Vidite da sam tek došla! Ne mogu odmah otvoriti šalter!

Tu se jedan iz reda razljuti, pa raspali na kraj hodnika.

- Ide kod njenog šefa, reče nam ovaj što je stajao do njega.

No, vratio se brzo.

Ni njen šef još nije došao na posao.

(kraj priče)