Zbogom Marija
Umrla je moja prijateljica Marija. Nemam više kod koga ići na broj 66. A nije ni sakupila sjeme od različka. Ni od maka. Ni sebi. Ni meni. A tako će mi trebati u proljeće.
Danas me dočekala samo svježa humka prekrivena vijencima i cvijećem, koje je lagano venulo na toplom, jesenjem, poslijepodnevnom suncu.
Ni domaćih medenjaka u porculanskoj zdjelici obrubljenoj zlatnim rubom; ni već servirane kave; ni papirnatih salvetica u stalku. Ni heklanog stolnjaka.
Kako god je radila, ljudskom srcu i jeziku nije bilo pravo.
Sve je kod nje bilo divno: od ulaznog otirača na prvoj stepenici, pa do tavana do kojeg su vodile stepenice presvučene smeđim stazama. Sve je bilo čisto, pospremljeno, nakuhano, napečeno, naheklano, naveženo, uštirkano, ukiseljeno, nacrtano, zamiješeno, oplijevljeno, prebrisano, izribano, izzračeno, rascvjetano, ukrašeno, dekorirano, posađeno, sašiveno.
–Ma da, samo se hvali, govorili su oni koji su joj ulazili u kuću ne izlazeći iz nje, a da ih ona bar nečim nije počastila.
Ostavi to heklanje na kauču da izgleda kako je prevrijedna i kako stalno radi. Ma taman.
Kad ona to čula, počela skrivati heklanje u kauč, čim bi čula da netko ide uz stepenice.
- Ma nemojte biti smiješni! Gdje bi ona sve te radove sama napravila?!
Kad ste joj, uostalom, vidjeli kakav ručni rad u rukama?! Kažem ja vama da to nije ona sve mogla sama napraviti.
A uoči jedne davne Nove godine, pripremala je novogodišnju večeru za njihovo tadašnje društvo. Danima je ustajala za mraka: najprije pospremala; pa dekorirala; pa nasašivala vreće u obliku Djeda Mraza sa poklonima za svakog od očekivanih gostiju i prijatelja. Onda radila dekoracije za novogodišnju tortu: sama; kruške od oraha i marcipana; jer tada se to nije imalo gdje kupiti. Sve to s veseljem. Čekali su na večeru svoje najbolje prijatelje. I potrošilo se. Al', nije bilo žao ni njoj ni njenom mužu.
- Ne može i ne treba čovjek živjeti sam!, govorio je njen muž. Kakav bi to bio život bez prijatelja, nastavljao bi dovlačeći u kuću drva da bude toplo i pića da ne „fali“.
Razmakli su namještaj da bude komotnije. Pa možda se pred ponoć malo i zapleše, mislili su. Pred sam dolazak gostiju, učini se Mariji da, ako bi još malo pomakla limun prema prozoru, na stolici do njega bi se komotnije sjedilo. Ona povuče limun, limun povuče zavjesu, zavjesa se zakači za limunov trn i podere se.
- Ma nema veze, pomisli Marija! Zakrpat ću je kad prođu gosti. Samo da je ljudima udobnije.
Gosti došli, jeli i najeli se. Dočekali tu davnu Novu godinu, pa i otišli. Nit se 'ko zadivio kokošjoj juhi; nit je 'ko pitao kada je i kako napravila te divne kruške od oraha i marcipana; nitko nije tražio recept za tortu. Nitko nije primijetio da u toj davnoj novogodišnjoj noći ona nije ni sjela, a kamoli jela. Nitko nije primijetio da za sebe nije postavila ni stolicu, ni tanjur. Samo da je njima udobnije i komotnije. Na odlasku svima napakovala da imaju kada se ujutro probude kod kuće.
- Ma, izveličavaju se i priređuju doček; bolje da su si kupili zavjesu da nemaju onako poderanu, pričali su nakon nekoliko dana po gradu Marijini gosti.
Zbogom, Marija! Odmaraj svoju dušu i ne brini više za nas. Hvala Ti za sve čemu si me naučila. Hvala za sve što si mi poklonila. U proljeće ću kupiti sjeme od različka i maka. A nastavno ću ga sama prikupljati, spremati u bijeli papir, onako kako si Ti to radila. A na papir prethodno napisati pisanim razvučenim slovima: „Različak“.