– Znaš, mislim da bi se trebali rastati.

- ? ? ?, pogledala ga Ona, ne vjerujući svojim ušima.

- Ma ne zapravo. Samo radi obnove. Ako se rastanemo i podijelimo, oboje bismo imali pravo na obnovu. A kad država izgradi kuću i Tebi i meni, opet ćemo se vjenčati. Šta nam mogu?!

 - Pa što će reći ljudi ?

- A,...dva dana divana, pa će i prestati. A kuće će nam ostati. I to dvije.

Zabrujale nabrzo mješalice na dva gradilišta. Trideset pet kvadrata Njemu, plus deset kvadrata za starijeg sina. Trideset pet kvadrata Njoj, plus deset kvadrata za mlađeg sina. U razvodu Njemu pripao stariji, a Njoj mlađi sin.

Ipak se malo bojali kojekakvih inspekcija, pa Ona strogo živjela u svojoj kući sa mlađim sinom, a On živio u svojoj kući sa starijim sinom. Između dvije kuće napravili i ogradu; zbog susjeda. No, u ogradi ipak napravili jedna vratašca od drvenih letava.

- Zbog djece; braća su!, branili se pred pred tim istim susjedima. No, kad bi zaspala djeca i susjedi, počesto su zaškripala vratašca između dvije kuće obnovljene u državnoj obnovi.

- Ti, tata, krasno kuhaš. Bolje od mame!- govorio je stariji sin, dok bi njih dvojica ručali u kući od svojih 45 kvadrata.

- Zapravo, i ne znam što sam vidjela u Njemu, razmišljala je Ona dok je autom vozila prema dvije kuće obnovljene u državnoj obnovi.

- Samo kuhaj, spremaj, dočekuj i otpraćaj Njegovu rodbinu......

Mlađi sin uglavnom dolazio jesti kod oca. Al' ne kroz bašču, već kroz svoja dvorišna, pa na cestu, pa kroz očeva dvorišna.

Ona kuhala rijetko. Nekad bi kupila burek; nekad salame i svježeg kruha; nekad čevape, nekad nešto. Njoj to bilo dobro. Njoj i inače to sve izgledalo dobro. I, kao svakim danom sve bolje. Osjećala se slobodnom; imala vremena za sebe. A to joj je bilo važno.

On pak volio kad su djeca sita. I kad je peć čista. I suđe na mjestu. A Ona, brate, kako bi nekad ustala, tako bi odmah smislila i kuda da se ide. Oduvijek ga to smetalo. Nije ni znao koliko.

Obrastao popanac oko drvenih letava na vratašcima u ogradi između dvije kuće obnovljene u državnoj obnovi.

- A jesam vas?!, cerila im se u lice Pohlepa, klateći nogama preko drvenih letava na vratašcima u ogradi između njihovih kuća.

- No, ako mene pitate, nije vas ni šteta. Djecu podijeliti zbog cigli i zidova. Sramota. Tako nešto ne bih napravila ni ja, koja se zovem Pohlepa.