- Ma samo je uzmi! Meni je čak i puno bolje, ali ti nisam stigla reći.

- O hvala dragom Bogu da ti je bolje. Ali je ipak popi da ti se ne povrati.

- Neću! Tebi je preča. Vidiš da sav goriš od temperature.

Bili oni prije rata bogati ljudi. Čak prebogati za ono vrijeme. Imali mlin. Mali; ali taj nije stajao ni dan, ni noć. I puno zemlje. I puno stoke. Velike šljivike i vinograd na najsunčanijoj strani. I cijelo selo uz njih živjelo dobro. Kod njih se plaćalo odmah nakon večere. I još dobiješ djeci za ponijeti. Makar kolača. Nikad se nisu uzoholili. Živjeli u tom svemu tako obično, tako smireno i tako blagoslovno. Voljeli jedno drugo jako, pa uz njih uvijek bilo mira i blagoslova i za ljude oko njih.

- Neka im!, govorili su kad je u ratu gorio mlin i oni koji su radili i jeli uz njih, i oni koji ih nisu pravo ni poznavali. Sad će vidjeti kako je raditi kod drugoga!

Ali, za njih uglavnom nije bilo posla. Ni ovakvog, ni onakvog. Ili su bili prestari; ili su došli prekasno pa su baš juče primili neke druge.

- E, da hoće raditi, bili bi češće na Zavodu. Pa bi im se nešto dalo. Naučilo to samo gazdovati. Ne treba njima ni dati posla; nek si gospoda sagrade svoj mlin, govorilo se po selu.

A htjeli su oni raditi. Kako ne bi?! Pa i morali su. Glad ne pita. No, do Zavoda 24 kilometra. Autobus ne vozi. Malo ljudi pa vele, linija neisplatna. S početka išli. Skupi ih se pet, koliko stane u auto, podijele trošak goriva, pa se odu prijaviti. Moglo njih pet prijaviti cijelo selo. Al', mora sva'ko osobno doći. Ne zna Zavod da se nema za gorivo. Krajem godine istekla im registracija. Policija došla po tablice i još im zaračunala kaznu. Što ih nisu sami donijeli u postaju. Za nove nisu imali ni da se cijelo selo udruži. Zagurali onda taj stari autić pod neki krov. Možda nekad....!?

- Lijep je i ovako mrtav. K'o kad sam ga upoznala, pomisli Žena sjedeći uz krevet svog Muža. Možda čak i ljepši: ovako stasit i srednjovječan.

Prestao je kašljati tek oko tri ujutro. Onda i disati. Nikog nije zvala. I koga bi? I čim bi? Telefona nisu imali.

Doktor mu ionako više ne može pomoći. Da je bilo lijekova, možda! Makar za temperaturu. Ona ga je ubila. I taj kašalj. Ali, lijekovi su skupi.

S početka, dok su išli na Zavod, imali su i zdravstveno.

- Ma, ništa niste izgubili, tješio ih susjed preko puta. Ionako svaki drugi lijek ide na slobodno i moraš ga platiti.

Držala je njegovu ruku u svojoj. Bio On za Nju najmilije biće na svijetu. Voljeli se od njene šesnaeste. Znala je da će i Ona brzo za Njim. I željela je tako.

- A, moj Bože, kakva je to ljubav bila, “pomisli“ sa stola ona jedna, jedina tableta koju su imali. On me nije htio popiti da ozdravi Ona. A Ona me nije popila da ozdravi On.