Divan ljubičasti frizerski salon. Sve novo. I sve na kredit. Otvorila ga frizerka kod koje se godinama friziram. Sa strahom. Sa zebnjom. Hoće li ići? Hoće li moći? Hoće li znati? Besparica kod ljudi velika. Rata kredita još puno veća.

- Ma radit ću i dan i noć, govorila je sama sebi. Samo da posla bude.

A kredit hipotekarni.

- Sama ću čistiti. I sama knjige voditi. Bar u početku. Dok posao ne krene.

Ljubičaste ikebane; nijansu svjetljije od zida. Kafe aparat. Mikrovalna! Glazbena linija. Televizor. Satelitska antena. Pola od toga nije imala kod kuće, a kupila za salon. Samo da mušterije budu zadovoljne uslugom. Samo da ih dođe makar koliko treba za kreditnu ratu. Da ne ode, ne daj, Bože, kuća na bubanj. Ima djecu. A i,...tu sramotu ne bi mogla podnijeti. Malo je mjesto.

Može čovjek puno sam, al' ne može dugo. Pa sirota iz ljubičastog salona zaposlila još jednu frizerku. Da usluga bude još bolja. Da mušterije budu još zadovoljnije. Da što manje čekaju.

- A i nek', mislila je dalje, u još jednu kuću dođe plaća. A nije znala da ovoj mladoj treba samo sat. Veliki. Zidni. Da ne zakasni kući. Jer, nju neće nitko izrabljivati.

Upravo sam juče bila u tom ljubičastom salonu na kredit sa velikom ratom i hipotekarnim osiguranjem. Treštala glazba sa glazbene linije. Gazdarice salona nije bilo. Mlada frizerka jednu fenirala u uglu, pa sam ja bila jedina „na čekanju“. Nema problema. Ugodan prostor za čekanje. Ljubičaste ikebane, kafe aparat.....pa pričala sam vam. I televizor. Taman trebala početi moja serija, pa...kako sam ja ovdje bila jedina, zamolim mladu frizerku da uključi TV. Ona to nevoljko i učini, al' odmah isključi ton jer ona sluša glazbu sa linije, a meni veli neka ja samo gledam slike. I vrati se fenirati onu u uglu.

Nisam vjerovala: ni ušima; ni očima; ni samoj sebi. Osjećala sam se kao maloumna. No, ostala sam i isfrizirala se. Zbog gazdarice koja mora skupiti za ratu kredita.

Ali, prvi put u svojih pola stoljeća života nisam frizerki ostavila „bakšiš“ za kavu. I nisam danas raspoložena za basnu i uvijanje ovoga što sam doživjela u pričice o maćuhicama i zumbulima.

Jer,....ovo je trebalo ispričati jasno i glasno. Da čuju svi: i oni koji dižu kredite i daju kuću pod hipoteku za svoje, ali uvijek i tuđe radno mjesto. Da bi imali gdje NERADITI oni drugi; oni koji svojim neradom režu granu na kojoj sjede i grizu ruku koja ih hrani.