Što ti tu radiš ?, nabusito će Zumbul čim je izvirio iz zemlje prvim zelenim izdancima. I tko si uopće ti?

Ja tu isto živim. Zovem se Maćuhica.

Zašto ne mirišeš ? I zašto si tako niska? I tako neukusno šarena ?

A eto, dragi Bog me takvu stvorio.

Kad ubrzo pala prva proljetna kiša, Zumbul će svojoj susjedi: “Maćuhice, ne pij ovu kišu! Meni treba! Izdanci mi rastu.”

Pa vidiš koliko pada i koliko je ima. Bit će vode i za mene, i za tebe i za sve druge biljke.

Meni treba sva kiša, uporno i sada već strože nastavi Zumbul. Kad mi narastu izdanci, počet ću pupati. Što ne popijem kiše sada, trebat će mi za poslije. A ti ionako, niti mirišeš, niti te tko tako malu treba.

Ma dobro! Neću piti kišu, pomirljivo će mala Maćuhica.

Nakon nekoliko kišnih dana, Zumbulu zaista i izrasli i narasli mesnati zeleni listovi i svojom visinom znatno nadrasli malu Maćuhicu. Na radost svih biljaka, zasjalo i lijepo proljetno sunce.

Maćuhice, nemoj okretati tu svoju glupavu šarenu glavu prema suncu, da mi ga ne trošiš. Moram pupati, a za to mi treba puno sunca. A ti ionako, nit mirišeš, nit kome na ovom svijetu trebaš, reče Zumbul gledajući je sada već sa visine.

O moj, Bože, začudi se Maćuhica. Pa je l' ti uopće znaš koliko je sunce? Pogledaj, jedva ga drži ono veliko brdo iza kojeg je došlo sunce. Sunca ima za sva bića ovozemaljska.

Ja sam ti svoje rek'o, sad će već ljuto Zumbul.

Ma dobro, ne ljuti se. Šteta ovako krasan dan provesti u ljutnji i svađi. Samo ti pupaj, neću ti trošiti sunce.

Prolazio ovuda Leptir pa sjeo na Maćuhicu. “Prijateljice mila, i ovog si proljeća prekrasno procvala. Izdaleka sam te vidio. Gdje si samo te boje pronašla za svoju šarenu glavicu?”

Ma što na njoj ima biti lijepo?, ubaci se Zumbul. Vidjet ćeš ti mene, samo da dovršim svoje zvončiće!

Sutradan doletjela Buba Mara, pa i ona sjede na Maćuhicu da se malo odmori i popriča sa prijateljicom.

Pa što je svima vama i jeste li vi uopće normalni? Što će vam ona?! Nit je uz tu zemlju vidiš, nit je čuješ, nit miriši, nit kome treba?! Mene gledajte. Procvao sam u tridesetdevet zvončića. Tridesetdevet divnih, mirisnih zvončića. Samo da vjetar dođe. Zvonit će moji zvončići ljepše i od crkvenih zvona.

Za koji dan doskiće odnekud i vjetar. Najprije blago zanjiše sve biljke.

Maćuhice, da si odmah sagnula tu glupavu glavu skroz do zemlje!

Pa što je sad opet? Što ti smeta moja glava? Ti si ionako sada veći od mene?

Smeta mi, kako mi ne bi smetala! Ne smiješ mi trošiti vjetar pa se zato sagni. Moji zvončići trebaju vjetra da se na njemu njišu i milozvučno zvone!

Slušao to Vjetar i silno se naljutio. Ustade naglo, preleti svom snagom preko zvončića, najprije u jednom, pa u drugom smjeru. Od siline vjetra otkidoše se svih tridesetdevet zvončića i razlete se bezživotno po zemlji. Onda Vjetar preleti još jednom, pa se prelomi i stabljika.

Tako, ljuto će vjetar. Tko će puno, neće dugo! I tek da znaš: svatko nekom treba, pa čak i ako ne miriši, izvikao se Vjetar pa otišao dalje.