Bila na svijetu jedna velika, velika šuma i u njoj živjelo jako puno životinja. Jednog dana, izraste na sredini šume nekakva prekrasna čarobna biljka. Najprije procvala neviđenim i mirisnim, šarenim cvjetovima, a onda, cvjetove zamijenili ukusni plodovi. Nagrnule životinje sa svih krajeva šume; koliko jele, toliko si malo i ponijele: tko na krilima, tko u kljunu, tko u ustima, tko među pandžama.

- Neće to na dobro izaći; prva će Lisica. Najprije sebi u bradu, a onda odjuri do Medvjeda.

- Slušaj, ovo dalje ovako ne može, zabrinuto će Lisica.

- Što ne može?, odvrati Medvjed.

- E džaba si toliki izrastao kad pameti nemaš, nastavi Lisica. Pa je l' ti ne vidiš da će životinje izjesti cijelo čarobno stablo ako se ovako nemilice i bez kontrole nastavi jesti?

- I što bih ja sad tu trebao raditi?

- Za početak, sagni se da ti ja kažem kad već svoje pameti nemaš, oštro će mu Lisica.

Saže se Medo skoro do zemlje, a Lisica priča, priča. Ne zaustavlja se.

- Dobro! Pristajem!, odgovori Medo i uspravi se.

Od toga dana Lisica raspodjeljivala plodove sa čarobnog stabla. Jedan plod na sto sitnih životinja, pet plodova na sto onih malo krupnijih i deset plodova na sto najvećih životinja. Bilo to životinjama malo. I nije im bilo pravo, al' tako Medo odlučio. On bio najveći, valjalo ga je slušati. Ležao po cijele dane uz čarobnu biljku i gladio svoje sjajno krzno. Jeo svaki dan. Stalno i sa svima.

- Je l' vidite kako mi se divno sjaji krzno, govorio je Medo svim životinjama kada bi dolazile po svoje čarobne plodove. To je od ovih divnih i ukusnih plodova. Što ih više jedem, to je krzno ljepše.

- Ne ljuti životinje, korila ga je Lisica. One su gladne, a ti im pokazuješ svoje krzno. Sakri se da ne vide koliko ti jedeš i kakvo ti je krzno. Pobunit će se.

- Što bih se ja skrivao? A i što mi vrijedi ovako lijepo krzno ako ga drugi ne vide? Ti, stvarno, pa i tebi se, Lijo, lijepo krzno usjajilo, a ja te nikad nisam vidio da jedeš. Pa je l' ti uopće jedeš?

- I jedem i ne jedem, odgovori Lisica.

I živjeli oni tako svi skupa, tko sitiji, tko gladniji, sve do jedne strašne oluje. Najprije se nebo spustilo i zacrnilo do same šume. Počela krupna, gusta kiša, a onda zaredali gromovi i munje. Presijecali gromovi i najteže grane drveća, padala i cijela debla kao da će kraj šume. Rastrčale se uplašene životinje na sve strane; od jedne grane pobjegnu, druga već pred njih pada. Nadigao se i silni, hladni vjetar pa sve bilo još strašnije. Ma kraj svijeta.

- Za mnom, svi za mnom, vikala je Lisica. Bježimo u špilju, tamo ćemo se skloniti dok ovo zlo ne prođe!

Potrče mokre, promrzle i uplašene životinje za Lisicom i zaista se brzo svi sakrili u spilju. Zadnji dotrčao Medo. Onako ugojen, skoro dušu ispustio trčeći.

- Dobro je, umirivala ih i tješila Lisica. Tu ćemo pričekati dok ne prođe ovo zlo vani.

- Lako je vama čekati, kukao Medo. A što će biti sa mojim lijepim krznom ako oluja potraje pa se ne osuši?, jaukao Medo. Možda će i sjaj izgubiti od te vlage?!

Onda najednom, prasne grom uz sam ulaz u spilju i silna se debla prevale i zatrpaju ulaz.

- Kako ćemo van, zavrištaše životinje.

- Smirite se, odgovori mirno Lisica. Ima na drugoj strani poveća rupa. Kroz nju ćemo van, samo da oluja prođe.

Tako i bilo. Kad prestala oluja, nađe Lisica onu rupu, pa životinje nagrnuše van.

- Polako, vikala je lisica. Potušit ćete i pogaziti jedan drugoga. Neka svatko sam izlazi i neka pri tome ne gazi drugoga. Svi ćete izaći samo ako se oduprete panici.

Poslušale životinje pa izlazile jedna po jedna iz špilje. Najprije one najsitnije, pa onda one malo krupnije, pa onda one najkrupnije. Što životinje bile veće, to teže izlazile. Nekima se bome i krzno malo poderalo. Al' zarast će, zaboravit će se, samo da se dokopaju slobode. Lisica izašla predzadnja, pa onda trebao Medo. Ali on nije mogao izaći, bio predebeo, pa jedino on ostao u špilji. Kukao i zapomagao danima, dozivao lisicu i vikao kako je to sve ona kriva i kako ga je ona na sve to nagovorila. Nakon dosta vremena prolazila kraj špilje Lisica držeći u ustima jedan plod sa čarobnog drveta. Vidje je Medvjed, pa upita:

- Otkud ti čarobni plod kad je grom spalio čarobnu biljku?

- E, ja sam si ih naspremala, ali ne u trbuh k'o ti, nego po cijeloj šumi, da samo ja znam gdje su.

- A što će biti sa mnom?, zavapi očajno Medo.

- Ništa, brate. Čekaj i strpi se! Kad ti se otopi ovo salo koje si naslagao na sebe, izaći ćeš i ti.