Kad se nakon predugih zimskih dana prvi puta promolilo sunce, iznijela Ankina kćer u dvorište onu bijelu plastičnu garnituru kakvu sad svi već imaju. Stavila preko jednog stolca dvije deke, onako... da budu i na sjedalu i na naslonu i da ne piri sa strane, pa onda, više iznijela nego izvela staru Anku do te stolice. Znala kćer da joj svaki dan može biti zadnji, al' majci nikada nije rekla da je bolest tako zla. Čim bi Anki bilo bar malo bolje, započinjala kćer kako će njih dvije, ama čim proljeće zatopli, saditi bašču iza kuće. Pa bi tako planirale čega će koliko, što na koju stranu, bil krumpir u dvije ture ili odjedanput pa kad dođe, dođe.

Ma, nije se stara Anka pravo ni obavila onim dekama, kad stade pred kuću neki auto. Izađoše iz njega dvije gospođe; onako fine, poređene. Pa pravo u njihovo dvoriše. I sjedoše kraj Anke na tu bijelu plastičnu garnituru ???

-Pa kako ste, gospođo Anka?, upitaše došljakinje.

-Odlično, odvrati sirota stara žena. Ma što će ove lijepe gospođe zamarati sa svojom bolešću i svojim jadima, pomisli u sebi.

-Možete li štogod raditi?, nastave njih dvije u glas.

- Sad ne mogu jer je zrak još hladan, ali...sa prvim toplim danima sadit ću bašču.

Sad već iz kuće izašla i Ankina kćer i odmah vidjela da su ove došle u kontrolu. Ma sigurno zbog onih 400,00 kn koje dobivaju za tuđu pomoć i njegu, ili kako se to već zove. No, ne htjede kćer protiv Anke. I kako bi. Svaku joj bol tješi planovima o bašči, a sada da joj i to malo nade otme i proda za tih pišljivih 400,00 kn. Je l' te dvije misle da Anka prima morfij za hunjavicu?, sve u sebi razmišljala Ankina kćer.

A ove dvije samo ispituju. Još se nisu predstavile. Pa o ovom u selu; pa koga ima; pa tko se o njemu brine. Pa o onom u selu; pa je l' taj negdje radi; pa je l' mu šalju djeca kakvih novaca.

Taman počele ispitivati o starom Tomi sa kraja sela, kad evo ti njega na biciklu. Vozi, brate k'o Sveti Ilija. I pravo k njima. Žena mu pekla kruh pa po njemu poslala. Zna ona da Anka ni s kreveta ne može, a sirota joj kćer već pada s nogu od dvorbe i službe. Teška je Anka.

-O, gospo'n Tomo, uglas će ove dvije. Baš smo i do Vas trebale doći.

-Kako ste?

-Ma nikad bolje, gospođe drage, odvrati Tomo sretan što one s njim tako lijepo. A vidi se; fine neke gospođe. Iz grada. I poznaju ga. A on njih ne pozna.

- Je l' Vas žena dobro služi?

- Ma kakva žena. Pa vidite da ja dvorbe ne trebam, ponosno će Tomo. O, mogu ja i u moj „verštet“ (radionicu). Nije Tomo još za bacit.

Sluša i ovo Ankina kćer i šuti. Zna ona kako je s Tomom. Teška mu bolest ostavila tijelo, al' odnijela um. Nekad mu se pamet malo rasvijetli, al' nekad ne zna ni kud je krenuo ni odakle je došao s tim svojim biciklom.

I gospođe odu. Ni na odlasku se nisu predstavile.

Nabrzo iz grada dođu rješenja. Ukida se pravo na 400,00 kn. I Anki i Tomi. Piše da se samostalno brinu o sebi i da im tuđa pomoć nije potrebna. I da je to utvrđeno terenskom provjerom.

-Zavodi se red u državi; kažu seljani. Kao da im pomalo drago. I njima bi, bome, dobro došlo tih 400,00 kn. Al' oni ne dobivaju. Kao da njih ne boli. A sve to, bogami ide iz naših poreza i s naše grbače, pričalo se u seoskoj birtiji. Ha, nek sva'ko radi. I neka su im ukinuli. Ona Anka po cijeli dan sjedi u onoj garnituri, k'o da živi usred grada. Da zasije malo bašče, k'o naše žene, ne bi joj trebala pomoć. A i Tomo, brate, ne silazi s tog bicikla. I mi bi se bolje vozali nego što rintamo od jutra do sutra; i petkom i svetkom. Tako se sve jedan na drugog nadovezivali seljani, pijući neki kiseliš u seoskoj birtiji.

Ni mjesec dana kasnije, umrla stara Anka. Tomo se nekud odvezao i do danas ga nisu našli.

Samo institucije rade svoj posao.