Oženili se uoči ratnog Božića 1991. Daleko od kuće, bez ikog svog. I ičega. U izbjeglištvu. Bez novaca. Na Badnjak. On baš prolazio kad su na glavnom gradskom trgu stavljali bor. Odrezali donje grane pa mu jednu dali. Stavili je u kuhinju; da bude uz njih i dok jedu i dok spavaju, da i njoj bude toplo. Da im bude „kućastije“, govorili su.

A Ona, sada Njegova žena, zgužvala stari novinski papir u kuglice, uvaljala ih u ljepilo, pa u boju, dodala neke trake pa kuglice okačila na borovu granu. Jaslice nisu ni imali ni mogli kupiti pa su pod granu stavili vjerski kalendar koji je On kupio iz samilosti od jednog siromaka bez noge što po cijeli dan zebao na trgu. Za večeru bila štrudla sa sirom. Drugo nije ni znala, ni imala od čega, ni imala sa čim.

On rekao da takve žene nitko na svijetu nema i da tako finu štrudlu sa sirom nikada u životu nije jeo. Sve to bilo ratnog Božića 1991. godine.

Bili oni oboje vrijedni i uspješni ljudi. S dana u dan imali svega više. Bili i pametni i oprezni i strpljivi. Čuvali se od dugova. Dok jedan kredit ne otplate, drugi se ne diže. Sve nabavke nekako padale uoči Božića. Prvo kupili kuhinjski namještaj. Ona voljela kuhati, brzo i svašta naučila. Kuhinja bila prekrasna sa novim i većim namještajem, sa više elemenata i aparata, al' u nju više nije stao bor.

-Stavit ćemo ga u boravak. Tamo nema namještaja, ima mjesta, a i ne grije se pa mu neće brzo ispadati iglice, složiše se oboje.

Pred idući Božić kupili namještaj za dnevni boravak, pa bor dospio u hodnik. Slijedećeg Božića opremili i hodnik prekrasnem garniturom od pune hrastovine, pa bor dospio na vanjsko stepenište, a onda sa vanjskog stepeništa u dvorište.

-Ma dobro mu je tu. A i nek ga vide. Koliko smo ga platili trebalo bi ga staviti na sred ulice, govorio je On.

Ovaj Božić On dočekao u birtiji.

-Pa kako ti nisi na Polnoćki?, upita krčmar. Bar si ti uvijek redovno išao?!

-Išao, džabe išao, pa više neću ići! E moj, prika! Sve se moje raspada i propada, a tog Boga niotkuda. Lani sam za posvetu kuće dao 1000 eura. I kakve koristi? Lani smo se o Božiću svađali, a ove godine se skoro potukosmo. I kakav je to onda Bog kojemu ni 1000 eura nije dosta da nam vrati mir i slogu, pitam ja Tebe, prika moj!?

-Nemoj tako, krčmar će! Ja u Boga ne vjerujem, ali ga ni ne prozivam. Gre'ota je! Na, popi' još jednu. Ja častim!

-Ma neću! Nema ni od toga sreće! Idem kući. Malo sam se smirio. Ona moja je sigurno već otišla na Polnoćku pa ću leći dok se ne vrati, da se ne srećemo i ne svađamo.

Al' Ona njegova nije otišla na Polnoćku. Kad je On izjurio onako razjaren iz kuće, dovukla Ona iz dvorišta jednu poveću borovu granu; gotovo istu onakvu kakvu je On donio uoči ratnog Božića 1991. Zgužvala onda stari novinski papir u kuglice, uvaljala ih u ljepilo, pa u boju, dodala neke trake pa ih povješala po borovoj grani. Imala sada jaslice, al' stavila ispod grane samo vjerski kalendar. K'o onda kada nisu imali ništa osim sebe, borove grane i Božjeg blagoslova.

Čim je otvorio ulazna vrata, osjeti miris štrudle sa sirom?! A Ona, čim čula ulazna vrata, izašla pred Njega.

-Pa je l' ti nisi u crkvi?

-Jesam! I Ti si! Crkva je svagdje gdje se ljudi vole. I mole. Dođi, reče Ona, primi ga za ruku i povede prema kuhinji. Unijela sam borovu granu u toplo. Da bude među nama. Da nam bude „kućastije“. Možda će nam se i Bog vratiti sa tom granom.

I vratio se. Žali kad ga istjerujemo, zaboravljamo, odbacujemo, prozivamo i optužujemo. Ali se vraća među nas čim ga pozovemo. I nosi ljudima blagoslov mira, sloge i ljubavi.

Zagrli čovjek svoju ženu i kaže da takve dobre žene nitko na svijetu više nema. Sjeli kraj borove grane i pojeli štrudlu sa sirom. Bila to tako fina i ukusna štrudla da on takvu nikada prije nije jeo.