Pevecovi radnici drhture već danima ispred trgovina. Jadni. Da li baš ??????????

Slikaju se za novine, daju izjave za televiziju, prozivaju, osuđuju i za dvije plaće duže Zdravka Peveca. Već dva mjeseca njega osuđuju svi. Zbog sirotih radnika koji će zbog dvije plaće (ne omalovažavam ih) besposleno čučati pred tim trgovinama, ne još dva mjeseca, nego još 22 mjeseca. Iako ih Pevec više ne zadržava niti im što obećava. Danima će još na toj hladnoći stajati i čekati snimatelje raznih televizija, pisat će transparente, odabrati tko će od njih biti glasnogovornik, a tko će plakati pred kamerama.

Podupirat će ih onaj koji si u proteklih osam godina ni za jedno od svojih bezbrojnih putovanja nije iz svog džepa platio avionsku kartu. Nadizat će obrve i u finom zimskom kaputu čudit će se veličini Pevecova duga. A, možda bi Pevecov dug bio manji i stanje bolje da su neki manje letjeli u inozemstvo. Trebalo je platiti te letove, ta putovanja. Plaćani su porezima. Bilo je tu i Pevecovih novaca. Umjesto dobavljačima koji ga sada duže, plaćao je avionske karte. Kao i svi ostali u ovoj zemlji. I, dok su jedni letjeli po bijelom svijetu do zemalja za koje ni u školi čuli nismo, drugi su ostajali u zemlji, krali od svoje zemlje i svoga naroda i trpali u svoje džepove. Da nije bilo tako, možda bi narod ove zemlje imao više, pa bi više i kupovao kod tog Peveca. Možda on ne bi propao, možda ne bi nikada bio dužan tima što sad na zimi stoje ispred njegovih trgovina. Gorima od sebe.

Ja sam bila jedan takav Pevec. Dok je bilo dobro, dijelila sam to dobro sa radnicima. Uskrsnice, Božićnice, bonusi, ugled. Al' to im nije bilo dosta. Što im nisam dala ja, uzeli su si sami. Na najoriginalnije načine. Krađom, kašnjenjem, neradom, zabušavanjem, neljubaznošću, nelojalnošću.......Svakog bi dana smislili nešto novo.

Sjećam se jednog utovara robe. Otvorili dvokrilna vrata na trgovini, plinsku peć na sedmicu, pa lagano utovaraju. A hipoteka za njihova radna mjesta bila na mojoj kući. I ostala.

I ja sam odlazila u Pevec i često se odande vraćala ljuta. A Zdravka Peveca ni poznala ni vidjela do ovih afera kad ga viđam na televiziji. Ljutili su me njegovi radnici. Ti koji sada drhture pred trgovinama. Kupovali smo kćeri bicikl. Ona htjela crveni. Pola sata smo stajali kraj crvenog i pola sata se ona oduševljavala crvenim, sve naočigled trgovca. Izabrali crveni, još ponovili da mala hoće crveni. Spakovali nam crni. Kad smo ga ljuti došli zamijeniti, nisu ga htjeli primiti. Otišli smo još ljući, a mala plakala cijelim putem što nije dobila crveni. Zarekli smo se da više nećemo kupovati kod Peveca. Ipak sam još koji put skrenula jer mi je usput.

Na katu izaberem šalicu za kavu. Ispod nje piše cijena. 9,00 kn. Siđem u prizemlje na blagajnu, kad ono, nije 9,00 kn, već 27,00 kn. Veli blagajnica: "Valjda je kolegica krivo upisala cijenu". Platila sam šalicu da se ne sramotim u redu i opet otišla iz Pevecove trgovine ljuta k'o pas i opet se zarekla da tamo više neću navraćati ni gledati, a kamoli kupovati. Ni taj puta Zdravka Peveca ni vidjela, ni upoznala. Niti me on naljutio. Naljutili me njegovi radnici. Isti ovi koji sad čuče pred njegovim trgovinama. Da nešto kažu u ekran. Protiv Peveca. Da još malo ugrizu ruku koja ih je donedavno hranila.

Ni ja ne žalim Zdravka Peveca. Kad sve ovo prođe, vratit će se mir u njegov život. Znam to po sebi. Koliko on i njegovi budu mogli pojesti, on će toliko sigurno znati zaraditi. I to znam po sebi. Čvrsti smo mi ljudi. Ali, sad je vidio i koga je hranio. I ja sam vidjela. Najprije kod sebe, pa onda kod njega.

I,....više neće na kugli zemaljskoj biti ljudskog stvora kojeg bi Pevec zaposlio. Ili ja. Neka oni lijepo na svoje kuće knjiže hipoteke i prave si radno mjesto. Pa će zatvarati plin na peći kad raskrile vrata. Pa će paziti kakve je boje bicikl koji pakuju i kolika je cijena šalica na polici. Ili,.....neka im radno mjesto osmisli onaj tko se toliko čudi visini Pevecova duga. On će ionako imati urede, službenike, automobil,,,,