Reče tako nedavno jedna mala zemlja Hrvatska.

-Al', čekaj! Ne možeš samo tako otići! Kupi te svoje krunice i križeve. Prošao je rat. Ne treba nam to više. I te svijeće. Čekaj, evo ti i ove sa televizije.

-Ne tjerajte me ljudi, smilujte se! Božić ide.

-Ma kakav Božić, odvrati zemlja Hrvatska. To je samo za one što idu u crkvu.

-Ali, ja moram ostati ovdje. Ljudi su obeshrabreni, očajni, nezaposleni, moram ih tješiti, hrabriti.

-Samo ti 'ajde, odvrati zemlja Hrvatska! Ljudi su moja briga. Imenovat ću ministra za tješenje. I povjerenstvo za očaj.

-Evo ti makar ove četiri svijeće. Adventske. Makar za televiziju. Da im plamen vide i oni koji nemaju ni za svijeću ni za nedjeljni ručak, pokuša dragi Bog.

-Rekla sam ne treba i onda ne treba, odvrati zemlja Hrvatska.

-Ali, još lani si ih palila. I na televiziji. U svakoj, baš svakoj emisiji. I na trgu. I svagdje.

-Lani je bilo lani, odvrati sada već nervozno zemlja Hrvatska. A što je bilo lani, to se više ne divani. 'Ajde već. I nosi te svoje anđelčiće. Nisu više in. I požuri već jednom. Spremam izbore. Nemam vremena za gluposti, pobrza zemlja Hrvatska i izgura Boga iz zemlje.

Jednom davno, davno, dok su svi ljudi još živjeli na selu, na jednoj livadi čovjek sakupljao sijeno. Vrijeme ga lijepo poslužilo i kad je kosio travu, i kad ju je prekretao da se na suncu bolje i brže osuši.

No, kad je trebalo sijeno pokupiti i zavesti u štagalj, počeli se navlačiti na nebo crni oblaci puni kiše. Čovjek požuri što je više mogao. Zamalo se u golu vodu pretvorio od silne žurbe i napora. Al', oblaci bili od njega brži i veći, pa prekrili cijelo nebo iznad njega i njegove livade. Stade tada čovjek s poslom, kleče na zemlju, sklopi ruke, digne pogled u nebo i zavapi: “Molim ti se, dragi Bože! Pomozi meni siromaku. Sam si vidio da sam danima radio da osušim ovo sijeno. Znaš da imam stoku koju s njim trebam hraniti. Ti znaš da od tog posla živim i ja i svi moji. Pomozi mi, dragi Bože, ne daj kiši da uništi moju muku. Dragi Bože, ako uslišiš moje molitve, ako mi spasiš sijeno od kiše, kupit ću najveću svijeću koju nađem u trgovini i zapaliti je da gori cijeli dan. Dragi Bože, samo mi ti možeš pomoći!”

Rasvijetli se nebo, razmakoše se oblaci nad seljakovom livadom i vidje seljak da ga je Bog i čuo i uslišio, pa poskoči veselo, dograbi vile, sakupi sijeno na kola i odveze kola pod krov. Tad Bog, vidjevši da je siromakova muka pod krovom i na sigurnom, vrati oblake i pusti kišu na prežednu zemlju.

A seljak sjeo zadovoljno na suho i mirisno sijeno, sretan što je sve pod krovom. Pogleda u nebo i reče: “Hvala ti, Bože, što si pričekao s kišom. Al' na svijeću ne računaj. Skupa je. Idem sad u kuću odmarati, a i Ti, Bože, možeš sada ići pomagati drugima. Ja mogu dalje sam,” reče seljak i pretrči preko dvorišta u kuću. No, nije još ni mokru kabanicu sa sebe skinuo, udari grom u njegov štagalj, zapali se i štagalj i sijeno. Gorjela vatra cijeli dan. K'o najveća svijeća koja se može naći u trgovini.