Opet je jesen. Osamnaesta iza rata. Djeca su odrasla i otišla od kuće. Željno isčekujem svaki njihov dolazak, kuham što vole, slušam kako žive i što im se događa, pakujem im kolače koje najviše vole da imaju makar za par dana. A onda opet željno isčekujem svaki njihov dolazak....

Ložimo vatru u toj njihovoj roditeljskoj kući, da imaju kamo doći, da mogu dovesti prijatelje, da znaju da ih tu uvijek netko jedva čeka.

Sve sam pospremila. Njihove igračke, zanimljivije komade njihove odjeće, našu ¨91. I dobro poklopila kutije. Da u njih ništa ne uđe; ali da iz njih ništa ni ne izađe. Djeca se sjećaju rata. Ne vole pričati o njemu. Ne vole ni da mi pričamo o njemu. To ih plaši. Pa i ne pričamo o tome.

No nekidan grunula ¨91. ponovo u nas. Logoraši iz logora u Stajićevu htjeli tamo postaviti spomen ploču; za spomen svojih patnji i u čast svih koji se odande nisu vratili. Razumijem. Bila sam u logoru. Srbija nije dozvolila. Evo brže novinara, sretnih da se nešto događa, evo kamermana, evo svega u glavnom dnevniku?! Oni dobili vijest, a nama se vratila sva bol te strašne godine. Samo mi koji smo bili po logorima znamo koliko je bilo strašno. Jedino mi i njihovi najmiliji koji su ih čekali, a nisu ih dočekali, najiskrenije žalimo za njima. Tako je malo “falilo“ da ostanemo tamo odakle se oni nisu vratili.

Tamo gdje su oni zauvijek ostali, tamo gdje smo i mi bili, tamo gdje se u onako strašnim mukama umiralo, smrt je nekad bila Božja milost, ako smijem tako reći.

I, ako smijem reći, Božja je volja što su se mnogi od nas ipak vratili. Mi živi nismo zbog toga „krivi“, niti se trebamo tako osjećati. Duše naših prijatelja po mukama to ne traže od nas. Niti trebaju spomen ploče. Niti su im važne. Niti one njihovim majkama mogu vratiti njih. No, bit će i spomen ploča. Postavit će ih oni koji su za to nadležni: zbog povijesti, zbog onoga što smo preživjeli. Upisat će se imena mučenika koji su tamo ostali. Ali to ne morate raditi vi koji ste preživjeli. Samo zato što ste preživjeli.

Vratili ste se da još živite. Pa onda živite. Volite svoju djecu, željno isčekujte svaki njihov dolazak, kuhajte ono što oni vole jesti, otpremajte ih sa kolačima koji su im najdraži, da imaju još par dana kada odu. Ne pričajte im o ratu jer oni se sjećaju granata i dana kada ste zarobljeni i svih dana kada se nije znalo jeste li živi ili mrtvi i hoćete li se ikada vratiti. Oni se sjećaju i onog dana kad ste se izobličeni od gladi, straha i muka vratili iz logora i kada su im rekli da ste to vi, a oni u tom prljavom, zapuštenom i iznemoglom stvorenju nisu ni uz najbolju volju mogli prepoznati vas.

Ja sve razumijem. Kad smo se jedan po jedan vraćali, svima je bilo drago što je još jedan život spašen. No poslije, čak ubrzo, ispade da mi baš i nismo nešto strašno proživjeli jer eto, vratili smo se živi. I tako u nas usadiše neku krivnju što smo živi; krivnju naspram onih koji se nisu nikad vratili.

Ali nismo krivi. Živi smo i dobro je da su se bar neki vratili živi svojoj djeci. Žao nam je naših prijatelja po mukama. Žalimo ih više od svih novinara koji su se ovih dana raspisali o slučaju "Stajićevo". No baš zbog svega što smo proživjeli te strašne 1991. godine treba je “spremiti i dobro poklopiti u kakvu kutiju“. Da ne plaši nas ni našu djecu. Da nam ne priziva ni rane ni tuge. Mi se još moramo radovati životu. I smijemo mu se radovati. Zbog naše djece, ali i nas samih jer se bez radosti ne može živjeti pa smo se onda džabe vratili u život.

A kad za to dođe vrijeme, bit će i spomen ploča u Stajićevu.

Vi, zajedno sa mnom samo zapalite svijeću. Duše naših supatnika jedino to trebaju.