Čim je u javnost procurila vijest o dvjesto bogatih familija u Hrvatskoj, istom se idejom oduševilo i naše gradsko čelništvo. Istina, u ovako malom mjestu ne može biti dvjesto, ali... dvadesetak bi se nakupilo.

Kost je bačena.

Najavljen je koncert sa ograničenim brojem ulaznica. Uzvanike će birati gradsko čelništvo; u tajnosti.

Gradom je zavladao neki tihi strah. “Pa valjda ćemo dobiti pozivnice?”, razmišljao je sa zebnjom svatko od nas. Zavladala i neka zavist. Unaprijed i na neviđeno. Sve smo mjerkali jedni druge, analizirali, proučavali po tri koljena unazad, križali na zamišljenom popisu pa ih potom poslije dodavali.

Na glas i pred drugima ni u snu ne bismo priznali koliko želimo tu pozivnicu koja status znači. Kao, nas i da pozovu, pitanje je da l' bismo od tolikog posla i stigli otići. A roba za, daj Bože, koncert već kupljena i eno je u ormaru. Tamno odijelo i crna haljina sa nešto malo crnih šljokica. To smo vidjeli na televiziji da se to na koncerte tako. I bome, to nije bilo iz Mađarske. To smo na karticu. Gulit ćemo debele rate šest mjeseci, A' neka. Nije koncert svaki dan. I ne ide na njega baš svaka šuša.

Napokon, pozivnice počele stizati. Kao da su ih slali jednu po jednu. Isčekivali smo poštara k'o ozeb'o sunce i ne sluteći da ćemo vrlo brzo od njega bježati, ni rođenoj majci ne priznati da stanujemo baš ovdje, iza ovih zaključanih vrata.

Samo smo o tom pričali. “Danas bio poštar kod onoga što još uvijek prodaje na paragon blokove. Pa nije valjda i on dobio pozivnicu? Za tu jednu trgoviničicu. Nema ni grijanja. Ta jedna trgovkinja stalno radi u kaputu. Ma vraga radi, tko bi u taj ćumez i ulazio po nešto. Uostalom, priča se da je već 14 dana u blokadi”, bjesnili smo i na njega i na gradsko čelništvo koje mu je, ako je, poslalo pozivnicu i to čak prije nego nama. A mi! Nekoliko trgovina, kase, klima... “Ako mi ne dobijemo pozivnicu, razumiješ ti mene, ja stvarno ne znam tko je u ovom gradu treba dobiti!?”

Nakon nekoliko dana danonoćne strepnje i isčekivanja napokon dođe taj prokleti poštar i donese pozivnicu.

“Johan Sebastian Bach: Koncert za violinu i orkestar u E duru”. U holu osnovne škole. Sa početkom u devetnaest sati.

Uz pozivnicu dopis od gradskog čelnika. Veli; “Uvaženi!”. Pa dobro; čekali smo danima, al' eto, isplatilo se. I mi smo uvaženi. Al' piše i dalje. Očekuje se prilog. Novčani, naravno. Jer smo, po ocjeni gradskog čelnika, uspješni gospodarstvenik, koji će, sa još nekolicinom, pomno odabranih, iznjedriti gospodarski bum ovoga kraja. Ne piše koliko (novaca). Navodno, koliko sami hoćemo i možemo jer on, gradski čelnik, ne sumnja u našu dobronamjernost spram interesa našeg grada.

Kost je opet bačena. Ne bismo rad' dati koliko ne moramo. Treba isplatiti plaće, a bome, stigle i neke kazne. Al' rađe b' crkli neg' dali manje od onog s paragon blokovima. Bome smo dobro zagrabili u kasu i otišli na koncert u tamnom odijelu i crnoj haljini sa crnim šljokicama. Ne iz Mađarske.

Violina k'o violina. Uvijek milozvučna. Al' je odabir pjesama bio loš. Te još nismo nikad ni čuli. Orkestar joj samo kvario. Taj e dur nije došao. Ili ga bar mi nismo vidjeli. Dali nam predzadnji red. A onoliki novci. No makar sam se s kumom dobro napričala. A ispred nas bila ona što ima mješovitu robu na kraju ulice. Došla u narandžastom kostimu. Gdje joj je pamet? Narandžasto. Uveče. Pa još na koncert. Ta kao da nikad nije gledala televiziju. Ma nije mi bilo žao ni jedne od onih šest rata za haljinu. Ni za kamate.

Na kraju, kad je koncert završio i kad je otišla violina i orkestar, mi uspješni gospodarstvenici još ostali u holu škole radi važnih razgovora o tom gospodarskom bumu u našem gradu. A bome, ostalo još dosta vina i nekoliko pladnjeva narezaka. Sve smo to mi platili. Ne idemo dok se to ne potroši, makar na silu u sebe potrpali.

Kući se išlo pred svitanje. Teško. Gradski čelnik najteže. No, pomagali su mu najuspješniji gospodarstvenici. Na svakom koraku i za svaki korak. Baš onako kako je to zamislio pok. predsjednik Tuđman. Onda stadoše. Svi se zagrliše u ime gospodarskog buma ovog kraja. “Tri liivaadee, tri liivaadee.....”, zaorila se pjesma iz njihovih složnih grla. U “E” duru.

Krenuli su od poljoprivrede.

Tako i treba. Ovo je uvijek bio poljoprivredni kraj.